BiH

Duranović: Razumijevanje početka Drugog svjetskog rata leži u Prvom

Prvi svjetski rat je izmijenio političku i društveno-ekonomsku kartu Evrope i svijeta, njegovo okončanje je kraj jedne velike epohe i početak druge.

Obilježavanje stote godišnjice od završetka Prvog svjetskog rata, sedamdeset pet godina od obnavljanja državnosti Bosne i Hercegovine, te stotinu godina od osnivanja Jugoslavije bili su povod za razgovor sa doc. dr. Amirom Duranovićem, profesorom na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na Odsjeku za historiju i voditeljom Centara za historijska istraživanja pri ovom fakultetu.

Duranović za Al Jazeeru govori i o raspadu nekada velikih carstava, stanju u Bosni i Hercegovini u toku 1918. godine, te sličnim temama.

  • Prije nekoliko dana obilježeno je stotinu godina od završetka  Prvog svjetskog rata, ovaj krvavi sukob značio je i kraj za Osmansko carstvo i Austro-Ugarsku monarhiju. Koliko se danas osjete posljedice sloma ove dvije imperije?

– Prvi svjetski rat je u mnogo čemu izmijenio dotadašnju političku i društveno-ekonomsku kartu Evrope, ali i svijeta. Njegov kraj značio je istu sudbinu i za velika carstva, Osmansko carstvo, Austro-Ugarska monarhija, ali i Rusko, odnosno, Njemačko carstvo. I po tome je okončanje Prvog svjetskog rata kraj jedne velike epohe, a početak druge. Posljedice sloma ove dvije imperije možda se nabolje mogu vidjeti na prostoru centralne, istočne i jugoistočne Evrope, dakle, na prostoru kojim su ova dva carstva dominirala nekoliko stoljeća, a na pojedinim se dijelovima i međusobno smjenjivala, jer su sve vrijeme upravo na tom području Osmansko carstvo, odnosno Habsburška monarhija, a od 1867. godine Austro-Ugarska monarhija, bili najveći rivali. Iz naslijeđa obaju carstava, osmanskoga i habsburškoga, velikih multinacionalnih imperija, danas su preostale mrvice nekadašnjeg društvenog poretka, tek mali otočići modela društvenog života koji je nekada bio dominantan.

I oni su, nažalost, tokom cijelog jednog stoljeća bili uglavnom žrtve  jednog drugog dominantnog poretka utemeljenog nakon 1918. godine. Sudbine manjinskih zajednica tokom cijelog 20. stoljeća potvrđuju tu tezu, od sudbine Turaka u Grčkoj ili Grka u Turskoj 1920-ih, Turaka, Nijemaca, Poljaka, u Jugoslaviji od 1930-ih do 1950-ih, Jevreja, Srba i Roma u NDH, Turaka u Bugarskoj kasnih 1980-ih godina, Bošnjaka i kosovskih Albanaca 1990-ih, graničnih i prekograničnih problema među zemljama u centralnoj Evropi, do identitetskih problema zemalja nastalih, na primjer, nakon raspada Jugoslavije, kao što je slučaj sa Makedonijom, još uvijek aktuelnim pitanjem itd. U svakom slučaju, posmatrajući pojedince procese u rasponu od nekoliko decenija, pa i duže od jednog stoljeća, moguće je zapravo vidjeti kako pojedine posljedice sloma imperija traju i danas.

  • Nakon završetka Prvog svjetskog rata, prividno je prestao utjecaj stranih sila na ovo područje, što je rezultiralo stvaranjem Jugoslavije. Gledajući sa ove distance, da li je to bila dobra odluka za narode?

– Teško bih se mogao složiti s tvrdnjom da je nakon završetka Prvog svjetskog rata prestao utjecaj stranih sila na ovo područje, ali razumijem da je u određenom vremenu njegovano jedno takvo uvjerenje. Iako je formirana jugoslavenska država 1918, mada ne pod imenom Jugoslavija, njeno je formiranje bilo rezultat s jedne strane višedecenijskog nastojanja među pripadnicima južnoslavenskih intelektualnih i političkih elita da se ujedini južnoslavenski prostor, što se može vidjeti i iz dokumenata koji su prethodili činu ujedinjena, kao na primjer u Krfskoj deklaraciji kojom je bilo predviđeno da “teritorija Kraljevine SHS obuhvata svu onu teritoriju na kojoj živi naš troimeni narod u kompaktnoj i neprekidnoj masi..”, dok je s druge strane osnutak jugoslavenske države imao podršku aktera političke scene izvan jugoslavenskih okvira. Drugim riječima kazano, formiranje Jugoslavije nije bila isključiva volja domaćih ili međunarodnih aktera.

Bio je to rezultat složenih okolnosti koje su se razvijale u decenijama koje su prethodile Prvom svjetskom ratu na širem južnoslavenskom prostoru, ali i vrlo konkretnih poteza unutar “međunarodne zajednice” toga vremena na kraju Prvog svjetskog rata. Imajući tu složenost odnosa i različitih historijskih naslijeđa s kojima su stanovnici ušli u Kraljevstvo SHS u vidu, čini se još težim odgovoriti na vrlo konkreno pitanje kao što je Vaše, jer osjećam da teži vrlo konkretnom odgovoru: dobro ili loše. Dodao bih tome još i stav da ne treba pribjegavati tako konceptualiziranim krupnim ocjenama, a da se prethodno ne izvrši svojevrsna analiza onoga što je bilo na stolu kao opcija.

Imamo li na umu ono što je bilo prije njenoga nastanka, a to je Veliki rat i razlozi zbog kojih je počeo, kao i neke planove za područje ili dio područja na kojem je jugoslavenska država stvorena, onda se njeno formiranje može smatrati svojevrsnim uspjehom, ukoliko razmotrimo koliko su neizvjesne i nedovoljno promišljene bile neke druge inicijative nastale u završnoj fazi rata, a koje su bile orijentirane na budućnost jednog ili nekog drugog južnoslavenskog naroda. To se možda najbolje vidi na mnoštvu “opcija” s kojima se operiralo u Bosni i Hercegovini tokom 1917. i 1918. godine.

  • Kraj rata posebno je zakomplicirao stanje u Bosni  i Hercegovini gdje su postojala različita mišljenja kojim putem treba krenuti nakon završetka ratnih sukoba. Zbog čega je u ovoj državi vladalo raspoloženje od suparništva do savezništva prema Austro-Ugarskoj?

– Upravo kako sam i rekao u završnom dijelu prethodnog odgovora, na primjeru stanja u Bosni i Hercegovini u završnoj fazi rata moguće je vidjeti svu kompleksnost odnosa prema imperiji koja je nestajala i novoj državi čije se formiranje naziralo. U jugoslavenskom je period u javnosti, pa i historiografiji, dugo vremena građeno uvjerenje kako je većina bošnjačke zajednice, na primjer, odobrila ulazak Bosne i Hercegovine u jugoslavensku državu, međutim, noviji uvidi i postjugoslavenski kontekst u kojem se istraživanja provode, pokazuju kako je među bošnjačkom elitom dugo vremena “bilo lutanja i nesnalaženja”.

Podsjetit ću da je tokom 1917. godine Šerif Arnautović pisao Memorandum caru Karlu o budućnosti Bosne i Hercegovine nakon što rat bude okončan, a Safvet-beg Bašagić odbio preporuku da učestvuje na konferenciji u Beču na kojoj se trebalo raspravljati o mogućnostima da “Južni Slaveni pod skiptrom Habsburga osiguraju svoje nacionalne težnje”. Istovremeno, šefu Zemaljske vlade generalu Sarkotiću dao je pismeno uvjerenje svoje lojalnosti dinastiji Habsburga preciziravši bošnjački politički stav da “žele samostalno autonomno upravno područje u kome oni čine trećinu stanovništva, a morali bi pretpostaviti da bi u svakoj zajednici jugoslavenskih zemalja činili samo jednu dvanaestinu”. Zbog navedenog su neblagonaklono gledali i na kontakt sa predstavnicima Jugoslavenskog odbora.

Odakle, dakle, lojalnost prema Habsburzima naročito izražena tokom Prvog svjetskog rata? Prije svega, iz iskustava drugih balkanskih muslimanskih zajednica iz vremena balkanskih ratova tokom 1912. i 1913. godine. Situacija kod Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini navedenog vremenskog perioda također pokazuje više opcija s kojima se operiralo “za” ili “protiv” Austro-Ugarske, odnosno, “za” ili “protiv” jugoslavenskog rješenja. Hrvatska politika je uglavnom bila vođena kroz djelatnost dviju političkih stranaka, Hrvatske narodne zajednice i Hrvatske katoličke udruge, a nakon formiranja jugoslavenske države, podijeljenost je nastavila živjeti kroz podršku Hrvatskoj pučkoj, odnosno, Hrvatskoj težačkoj stranci. Naravno, na srpskoj političkoj sceni podrška jugoslavenskoj opciji je bila mnogo vidljivija, što se naročito moglo vidjeti u završnoj godini rata, i u prvim mjesecima života novostvorene države.

  • Drugi svjetski rat u velikoj mjeri je dokazao da problemi nastali u Prvom svjetskom ratu nisu rješeni na pravi način. Zbog čega je došlo do veoma brzog sukoba između svjetskih sila?

– U suštini, polazište za razumijevanje početka Drugog svjetskog rata leži u razumijevanju uzroka, toka, rezultata i posljedica Prvog svjetskog rata. Pod navedenim svakako mislim i na suštinski karakter novog poretka uspostavljenog nakon Prvog svjetskog rata, koji je, na određeni način okončao tzv. dugo devetnaesto stoljeće, odnosno, stoljeće imperija, a promovirao nacionalnu državu kao novi model političkog organiziranja. Pored navedenog, jedno veliko pitanje – a to je rješavanje statusa kolonijalnih posjeda, i dalje je imalo svoju određenu težinu.

Dodamo li tome i odnos prema poraženima u Prvom svjetskom ratu, Njemačkoj prije svega, ali i odnose Velike Britanije i Francuske s jedne strane, prema Italiji ili u pojedinim pitanjima prema Japanu, s druge strane, uočit ćemo polazišta za nova savezništva koja su narastala u narednim decenijama, a naročito kada su u Evropi, Italiji i Njemačkoj, jačali fašizam i nacizam, odnosno u Japanu militarizam, kao produkt totalitarnih ideologija koje su bujale tokom 1920-ih i 1930-ih godina. Time je praktično gotovo sve bilo spremno za početak novog i, da tragedija bude teža, još većeg sukoba.

  • Obilježeno je sedamdeset pet godina državnosti Bosne i Hercegovine. Da li se narodi koji žive u BiH dovoljno pridržavaju osnovnih načela sa zasjedanja u Mrkonjić Gradu?

– Prije svega treba imati u vidu činjenicu da je od zasijedanja u Mrkonjić Gradu prošlo tih sedamdeset pet godina i da je društveno-ekonomski i politički poredak koji je nastajao u uvjetima Drugog svjetskog rata i utjecao na kreiranje načela organizacije države i društva na način kako je to definirano dokumentima ZAVNOBiH-a, nestao u kolapsu komunističkog bloka u Evropi i raspadu Jugoslavije 1990-ih godina i da je taj društveno-politički lom opredjeljujuće djelovao i danas djeluje na odnos prema ZAVNOBiH-u, ali i drugim aspektima historije BiH socijalističkog perioda. U tom smislu, kao datum, zasijedanje ZAVNOBiH-a ima svoje mjesto u zvaničnom kalendaru sjećanja u Bosni i Hercegovini danas kao zakonom definiran Dan državnosti, ali načela iz dokumenata ZAVNOBiH-a nisu do kraja prisutna o organizaciji države i društva upravo zbog promjena u devedesetim godinama. Evidentno je, prema tome, da ZAVNOBiH nema istu vrijednost  kod svih naroda u Bosni i Hercegovini, pa ni kod svih slojeva unutar jednog naroda. Naročito je to vidljivo u političkom ponašanju kod onih koji se smatraju “predstavnicima naroda” u političkim institucijama u Bosni i Hercegovini.

Izvor: Al Jazeera