Hana je davno umrla: Njena dobrota i ljubav nisu
Vitre smo uvijek davali u džamiju, a baška bi nađi nekog u nas u okolici kome je trebalo, pa bi nosili noću, ostavljali pred vrata, tako nas otac učio, da se ne zastidi onaj kome daješ.
-Baba hoću l’ parama?
-Uzmi podmjeru, zadij i para, ali uzmi podmjeru. Bajramsku, baš kao što bi sebi samom, znaš već.
Krenem kroz selo, sretan da se podsjetim mahala iz mladosti. Svaka kuća velika i lijepa, pred svakom uređena avlija i auto, kroz cijelo selo asfalt prošao.
Ovo selo gdje sam odrastao,nije više selo, ovo je sad čaršija. Ovdje nema nikoga za vitre, Bogu hvala.
Stvarno, nema kuće pred čija bih vrata smio spustiti sadaku..
A onda sam se sjetio jedne žene, posve stare, tihe, bezglasne. Dolazila je mojoj nani često, nana joj uvijek poklon davala, u ruke koji dinar tutkala. Da li je živa?
Ime joj je Ferida bilo. Krenem dalje kroz selo, kuća stara i sad stoji, vidim obrise u noći. Do nje nema asfalta, nema puno ni svjetla ali vidim je kako sjedi kraj prozora.
-Ferida, ja sam Omerovce unuk.
-Koje Omerovce?
-Hane, Idriz.
-Pa, ona je umrla davno, otvarajući vrata teško reče. Ugleda onu hediju, pa zaplaka starica, al’ Hanina ljubav i dobrota nikad nisu. (mojinfo.ba)
Piše: Jasmina Mrkonjić
