Bajram kao sinonim za veselje, a ne tugu i žal
Izvor: Imancipacija, isječak teksta.
Kad god čovjek ne upražnjava ono što je preporuka Uzvišenog Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, po pitanju ibadeta ali i života, onda će upražnjavati ono što je pogrešno ili će prisvajati tuđe običaje, praznike i povode za veselje.
Upravo ovo je razlogom da ljudi na našem podneblju proslavljaju nove godine, rođendane, tuđe praznike pa i one koji se direktno kose sa vjerovanjem i dovode upitanje čovjekov iman, a zapostavljaju svoje praznike u svakom mogućem aspektu.
Bajram je praznik u kojem mi na našim podnebljima zapravo tugujemo, u najboljem slučaju kad zapjevamo – pjevamo tužne ilahije, ili taj dan provodimo kao jedan sasvim regularan dan, koji se ni po čemu ne razlikuje od drugih. Osim nove odjeće, bajrambamke baklave i čestitke, što su svakako lijepi adeti, naša djeca, porodice i rodbina, nemaju priliku da se istinski vesele, osmisle lijepa druženja koja se razlikuju od običnih sijela i prilika.
Dvije kategorije ljudi
U tome imamo dvije kategorije ljudi:
1. Oni koji se smatraju muslimanima ali ne praktikumu vjeru i bajram iskoriste za odlaske na koncerte, muzike uživo, nažalost i opijanja što je sve skupa zabranjen vid iskazivanja veselja i prljanje ramazanske imanske slike, čije smo platno toliko ukrašavali mjesec dana.
2. Vjernici koji iz straha da ne budu kao prva kategorija zabrane sebi i drugima bilo kakav vid radosti, dozvoljenog veselja, pjevanja, druženja, svečanih priprema, čašćenja i ideja.
Hajde da skupa vidimo bajramsku atmosferu u kući Allahovog Poslanika, koju nam prenosi Aiša, radijallahu anha:
“Ušao je kod mene Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a kod mene su bile dvije djevojčice (ensarijke) koje su opjevavale Bu’as (naziv rata između Evsa i Hazredža, tj. ono što je rečeno u njemu od pohvala i pjesama rugalica) i udarale su u def, pa je legao na postelju i pokrio lice.
Tada je ušao Ebu Bekr i ukorio me je, rekavši: ‘Šejtanska pjesma kod Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem?’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, okrenuo mu se i reče: ‘Ostavi ih! Svaki narod ima svoje praznike, a ovo je naš praznik.’ I kada Ebu Bekr nije više obraćao pažnju, dala sam im znak pa su izašle. A to je bio dan Bajrama.” (Buharija i Muslim)
Historijski primjer
U bajramskom danu Abesinci su se igrali sa štitovima i kopljima, i ja sam pitala, ili mi je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Da li želiš da ih posmatraš?’ Rekla sam: ‘Da!’, pa me je stavio uz sebe, zaklonio me svojim ogrtačem, moj obraz na njegovom obrazu, a zatim bi im se obraćao i podsticao na igru. Pa kada mi je dosadilo, rekao je: ‘Je li ti dosta?’ Rekla sam: ‘Da!’ Onda mi je rekao: ‘Idi.”’ (Buharija i Muslim)
U Ahmedovoj predaji stoji da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neka znaju židovi da u našoj vjeri ima odmor, zaista sam ja poslat sa istinskom i pravom vjerom.”
Radovanje u danu bajrama svakako nipošto ne znači zapostavljanje ibadeta jednog muslimana, kao ni to da se u njemu smiju kršiti bilo koji Allahovi propisi.
Vrijeme je da se potrudimo da nam bajram bude takav, da ni mi ni naša djeca nikad ne poželimo proslavljati išta drugo od mnogobrojnih praznika i slavlja koja im se nude na svakom koraku. Molim Allaha da živimo tako da nam Sudnji dan bude Bajram koji nikad nakon toga neće prestati. (mojinfo.ba)
Bajram kao sinonim za veselje, a ne tugu i žal
