Danas nemam koga da oplakujem u Prijedoru
Autor/ica: E.M.
Mnogi nisu nikoga izgubili u Prijedoru, na Području Prijedora. Većina nas je izgubila najdraže, najmilije po cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, ali i regije. Danas nemam radi koga da plačem zbog genocida na području Prijedora. Danas neko drugi oplakuje svoje dijete, djecu, supružnika ili supružnike, prijatelja, prijateljicu ili prijatelje, amidže, daidže, amidžinice, strine, daidžinice, ujne, tetke, nene/nane, djedove, pradjedove, pranane/nene, komšije…
U nedogled
Jučer, danas, sutra… u nedogled. Nije da se “samo danas” sjetimo Prijedora. Bijele trake su nam pred očima svaki dan. Svaki dan je prisjećanje na genocid, na etničko čišćenje, na ponižavanja koja zdrav razum ne može da osmisli. Sjećanje na bol, tugu, glad, patnju, neugodnost, stid, silovanja, premlaćivanja, prolivanja krvi, lomljenje kostiju, vucanje, bacanje… Slomljeno tijelo, slomljena duša. Šta li više ili jače boli?
Agresori su nam lomili ponos, lomili snagu, lomili svijest, lomili ljepotu. Nisu nas slomili. Danas nemam radi koga da plačem, živi smo! Mi koji smo ostali i opstali u životu! Ne plačem, ali se suosjećam. Ne plačem, ali srce može da me zaboli. Ne plačem, ali mogu da tugujem. Ne plačem, ali podržavam pravo na sjećanje.
Ne plači ni ti majko, ne plači ni ti babo, oče, sine, kćeri… Ti si dokaz! Ti nam trebaš, jer ako i tebe izgubimo i još jednu po jednu osobu, neće nas bit. Ne lomi srce, zdravlje, život… (mojinfo.ba)
Danas nemam koga da oplakujem u Prijedoru
