Nema drugih rokova: Posljednji ispit
Piše: M.S.
Ispitni rokovi. Evo ih bliže se, rekli bismo. A ni svjesni nismo da od prvog plača i pozdrava dunjaluku, startamo sa pisanjem prvog, pa drugog, pa trećeg ispita, pa…pa…pa…
Redaju se jedan za drugim
Redaju se jedan za drugim, takvom brzinom da iz vida gubimo početak i kraj svê te gomile, nakamarene na životni stol, koji, čini nam se, ponekad biva isuviše mali.
Mnoge nonšalantno preletimo, neke pak malo bolje prostudiramo, na neke se pak ne obaziremo. Ali, sigurno je, samo dok su opipljivi ispiti i rezutati, pažnja nam radi.
Međutim, ono što oko ne vidi, uho ne čuje, ruka ne osjeti…eh takve, insan ne gleda. A, trebalo bi! Sjećam se straha, nervoze, pred svaki ispit na koji sam izašla. Bila sam kampanjac.
U posljednjim danima učila. Među posljednjima odgovarala. Posljednja saznavala. Nekako sam mislila da sam “iskorištavala gužvu“. Čak i dok se prisjećam, kao da sam ponovo pred salom za ispite.
Pucketanje prstiju
Hodnikom se prolama pucketanje prstima, koje se poput nestrpljivog djeteta sa svojim zahtjevima, ubacuje u razgovore studenata: “Šta misliš šta će pitati?”, “Joj da mi je samo ovo položiti.”.
“Možda se bude moglo šta dogovarati međusobno.” “Koliko li će pitanja biti?” “Da li imaju grupe?”, i u došaptavanja onih “modno osviještenih” grupica, o tome šta je ko obukao, a posrijedi su važnije odluke…
Čuje se listanje papira, po onim išaranim skriptama, koje bijahu uprkos svojoj sažetosti, nama opsežne za naučiti.
A onda izlazi i profesor.
Počinje prozivka
Sjećam se, uvijek sam imala problem sa tremom. Mnogo me paralizovala pred ispite. Sve što tada čujem jeste buka koja se odbija od zidove pretrpanog hodnika, i profesora kako izgovara moje ime.
Baš kao i mene tada, i studente prije mene, a vjerovatno i one poslije mene, prate pogledi i riječi poput oproštajnih, “Sretno!” “Valjda bude dobro.”…
A trema poput paralize, oduzima koncentraciju, znanje, pa ponekad i tijelo.
A onaj pred kime se odgovara, bješe insan, stvorenje, baš kao i mi. Poneko izađe nasmijan, rasterećen, a poneko, ophrvan lancima tuge, koji su, ponekad se čini, teški poput dunjaluka…
Nema tu iskorištavanja gužve
Svega toga se sjećam, kao da je ne jučer, nego danas bilo, toliko svježe, jako. A onda poput zapljuskivanja hladne vode, u glavu mi udari pitanje “A posljednji ispit?“…
Nema tu kampanjskog učenja. Život se ne živi kampanjski, u posljednji momenat. Nema tu bježanja na kraj reda i prijavljivanja za “Ja ću zadnja!”.
Nema tu “iskorištavanja gužve”, jer svako će ponaosob, baš onda kada treba, odgovore dati. Tu je bespotrebno brisanje dlanova, od znoja. Jer znoj, i do usta i do nosa će dopirati.
Neće tu biti međusobnog propitivanja šta i kako će se odvijati, jer svako će sobom zabavljen biti. Neće tu biti komentarisanja modnih kombinacija, jer jedina kombinacija, će koža tijela biti.
Počinje proizvka
A onda…Počinje prozivka. “O ti, sin tog i tog, istupi…” A to je poziv na koje se moramo odazvati. Tada nas neće pogledi pratiti, jer, svako svoju knjigu pomno će čitati.
Zamisli tog osjećaja, jačine te treme, straha! Zamisli nemaš gdje pobjeći. Nema kuće! Nema odustajanja! Nema nazad! Jer, Onaj pred kime treba da odgovaraš je Stvoritelj, ne stvorenje.
A onda, iza zastora, staneš ispred Njega! Samo On i ti. Poznaje te bolje nego ti sebe. Tu nema štele niti uljepšavanja odgovora. Sve što imaš sa sobom, jeste ono što si radio.
Nema prekrivanja rukom zapisanih redova, jer On sve vidi. Nema drugih rokova, ispita. To je posljednji!
Pa, zapitajmo se! Kakvi ćemo nakon polaganja ispita pred Stvoriteljem, izaći?
Rasterećeni ili pak okovani u lance, koji će uistinu teški biti! Ne obazirimo se iza sebe, gledajmo ispred sebe.
Jer, dunjaluk nije mjesto gdje ostajemo, idemo dalje, u vječnost!
Pripremimo knjige iz kojih ćemo da čitamo. (mojinfo.ba)
Nema drugih rokova: Posljednji ispit
