Roditelji ubijeni: Anesa i Emina postale Ana i Mira
Kuća porodice Ribić na ulazu u industrijsku zonu „Pobjeda“ u Goraždu i danas je pusta.
Pomalo sablasno zdanje svjedoči o tragediji razorene porodice i vapi za istinom koja i 27 godina poslije ostaje skrivena.
Početkom agresije porodica je ostala u dijelu grada kojeg je kontrolirao SDS.
– Deda je poslao nekog čovjeka po nas, rekao je da ima papire da nas izvede vani.
Pa smo se vratili – sjeća se Goraždanka Ines Ribić, Ibrahimova i Slavicina kćerka, koja živi u Sjedinjenim Američkim Državama.
Sjeća se i da su po povratku stavljeni u kućni pritvor, a Ibrahimu, njihovom ocu i poznatom goraždanskom taksisti, oduzet je automobil.
Nikad ga više nismo ni vidjeli
– Onda su došla trojica vojnika. Popili su kafu i odveli oca. Pustili su nas i da se pozdravimo. Nikad ga više nismo ni vidjeli – kaže Ribić.
Ibrahim je najprije bio zatočen u logoru u nekadašnjoj školi u Podhranjenu. Tu je pretučen.
U porukama, a koje Ines i danas čuva, pisao je da je dobro.
Posljednji put je viđen 12. juna 1992. na Sokocu. Onda je u julu Slavica pogođena ispred kuće.
Srpski konvoj
Djeca su ostala sama. Prebačena su kod djedove familije u naselje Površnica (općina Goražde).
– Odatle smo uspjeli izaći u srpskom konvoju. Morali smo promijeniti imena. Anesa je postala Ana, Emina je dobila ime Mira, a nana Esma Mara – objašnjava Ines.
Ines je ostala Ines i ta imena su nosile dvadesetak dana. Izjasnile su se kao pravoslavke, ne bi li se spasile.
Preko Srbije i Turske Ines i njene sestre stigle su do SAD, gdje i danas žive, čekajući istinu o lokaciji koja krije posmrtne ostatke njihovog oca i kažnjavanje zločinaca koji su krivi za smrt njihovih roditelja.
Zločinac je i onaj koji šuti
I poslije 27 godina kćerke Ibrahima Ribića čekaju istinu.
– Taj slučaj stoji. Da nemaju svjedoke, čovjek bi nekako shvatio. Ali, postoje svjedoci, svako ime sam im dala. Za mene je zločinac i onaj koji šuti i ništa ne radi – ističe Ines Ribić. (mojinfo.ba)
Izvor: Dnevni Avaz, Novi horizonti.
