Rekli su o “zabrađenim” muslimankama
Mnoge javne ličnosti, ali i javnost uopšte osudila je u protekla tri dana izjavu Stjepana Kljujića kojom je uvredio ministricu obrazovanja u Kantonu Sarajevo. Kljujić je tokom gostovanja na Face TV-u nazvao ministricu Naidu Hota-Muminović “zabrađenom” aludirajući na nespojivost mahrame koju nosi i funkcije koju obnaša.
Naveliko smo mogli da čitamo saopćenja i kritike koje se odnose na rečenicu kojom je Kljujić povredio prava i osjećanja ne samo ministrice, nego i svih muslimanki koje nose hidžab. Poslije ovog događaja ministrica je dobila veliku podršku. Društvene mreže je preplavila ova tema u jednom danu. U nastavku pročitajte neke osude i kritike, kao i samu Kljujićevu izjavu.
Sramno
Izvor: Dragan Bursać.
Stjepan Kljujić se ponio sramno i rasistički ne samo prema Naidi Hota-Muminović, nego prema svim pokrivenim ženama kazavši da je ministrica “zabrađena“. Njegova duboko islamofobna izjava glasi:
“Ja kad vidim onu ministricu obrazovanja u KS, zabrađena. Šta ona misli, šta misle ona djeca inovjeraca. Ma nemoj… Javna funkcija mora biti takva.”
U najmanju ruku, Kljujić se treba izviniti za ovakvo li nešto. A onda i shvatiti da se tako ne može ponašati. Ali nije to najveći problem. Najveći problem je stvaranje barijera u javnom diskursu i nekakvo kvaziinetelektualno određivanje ko će se kako, pazite, oblačiti i kako će se određivati prema ospoljavanju svoje religioznosti.
Ovo što je Kljujić izgovorio, predstavalja pravo srednjevjekovlje, primitivizam i jednu vrstu retoričke inkvizicije, koja se kao takva treba tretirati u javnosti. Sramno, sramno, sramno!
Zabrađene ministrice, inovjerni učenici i zbunjeni mislioci
Izvor: Adnan Delić.
Postoji taj fenomen odbojnosti prema ženama muslimankama pod hidžabom u našem javnom miljeu oduvijek, ali s vremena na vrijeme nađe se neko da to gnušanje i taj šovinizam pokaže javno, najčešće neprozvan i nedostojan da to komentariše, ali ne može ipak protiv toga, jače je od njega, pa kad ne bi progovorio, a on bi se u svom zlojadu ugušio.
Ne može gledati zabrađenu ministricu obrazovanja, nešto mu mučno dođe kad je vidi, veli on, a kako je tek malobrojnim inovjernim učenicima, pita se on u svojoj dubokoumnoj metafizičkoj konspiraciji. Da je u tolike godine života skupio imalo mudrosti, a trebalo je, jer kažu s godinama dolazi mudrost, ne bi ovako sramnu misao ni zamislio, a kamoli izgovorio.
Prvo, jer djeca su po prirodi čista i ona ne gledaju ljude ovim zluradim pogledima kao odrasli; nisu zlonamjerni i vole onog ko voli njih i cijene dobrotu, taman da ne znam kako izgleda. To je prosta i općepoznata psihologija, ne treba tu puno pameti, tek malo osnovnog znanja o dječijoj psihologiji i doza zdravog razuma.
Dakle, djeci nije problem zabrađena ministrica i nije gospodin zabrinut za dobrobit djece, nego se eto baš potrefilo da neka sindikalna previranja i nezadovoljstva onih koji glođu obrazovni sistem imaju veze sa zabrađenom ženom, ministricom koju valja ocrniti ovako ili onako; a najbolje i ovako i onako; i kao ministricu i kao ženu, pride muslimanku koja se odlučila na život posvećen svojim uvjerenjima i na temeljima svoje vjere; sasvim legalno i u skladu s preambulom ustava naše nam domovine i svih deklaracija koje zagovaraju osnovna prva i slobode ljudi.
Drugo, nije prvi put, a ni posjednji da se riga vatra na žene u hidžabu. Teško je ovdje biti žena, a biti žena pod hidžabom i to u javnoj sferi djelovanja vrijedno je svakog respekta i uvažavanja. Treba imati na umu da nije bitno šta je na glavi, nego šta je u glavi; u tom smislu zabrađena ministrica je sve ono što nisu oni kojima obrazovane, stručne i besprijekorne žene pod hidžabom smetaju; čovjek, ljudsko biće bez premca.
Na kraju, uvijek je bitno ko kaže, a ne šta kaže, ali reagirati na ovakve istupe smatram obavezom jer nije ni etički, ni ljudski odšutjeti kad vidiš s koje strane vjetar puše. A kad nema argumenata onda se uvijek napada na ličnost (ad hominem) i to sasvim dovoljno govori o vrijednosti onih koji napadaju.
Nije na odmet podsjetiti da pokrivanje kose kod žena prepoznaju sve monoteističke religije, pa je time uvijek nanovo iznenađenje vidjeti da se ljudi zbune samo oko žena muslimanki, nikad oko žena vjernica drugih abrahamskih religija, iako kršćanski svjetonazor posebno štuje kao čedne i časne žene koje se odluče na obnašanje uloge časnih sestara i majki koje se pokrivaju, a također su zastupljene u javnoj sferi i vrlo često rade s djecom u crkvama, školama, edukativnim centrima i drugim ustanovama.
Baš se pitam kako se osjećaju djeca kad ih vide onako zabrađene? I da, ja kada vidim ministricu odgoja i obrazovanja Kantona Sarajevo srce mi k’o Trebević!
Zamotana, uvijena, pobuljena…
Izvor: Fahreta Bašić-Smriko.
U 23 godine, koliko nosim maramu, bila sam: umotana, zamotana, uvijena, pobuljena, zabuljena, pokrivena, balijka, muslimanka, vehabijka, bula, podvezana, nindža, šamijka, hadžinica… kako se kome ćefnulo da me nazove.
Maramu sam nosila iz žalosti, jer mi je babo naredio, pa me čovjek natjerao, plaćeno mi, zato što mi je mrsko raditi, zato što mi je lahko da je nosim jer nemam drugih obaveza, zato što pakete dobijam za nju, kosa mi je ružna, ćelava sam, mrsko mi prati kosu pa mi je lakše pokriti je, jer sam nazadna i neuka, jer sam huda i jadna pa je nosim…
Na sebi sam vidjela raznih pogleda: sažaljivih, radosnih, s ciljem ismijavanja, punih mržnje, punih gađenja, praznih, čudnih, strašljivih, a mnogi su okretali glavu od moje marame. Na mnoga vrata nisam ni uspjela doći, a ako bih i došla zatvarala su mi se zbog marame.
Znamo mi, Stjepane, šta smo sve doživjele, preživjele i jače izašle iz svega. Ti nam nisi rekao ništa, što već nismo čule i to od najbližih, a ti si nam totalno nebitan lik da bi nas pokolebalo tvoje lično mišljenje. Jer, Stjepane, marama je čista ljubav, a čistu ljubav ne mogu isprljati ničija pogana usta. Zdrav i živ ti bio u svojoj zabludi.
Mora se i Džehennem napuniti ljudima. Žalosno je samo, što takvi kao ti, grabe prema njemu. (mojinfo.ba)
Rekli su o “zabrađenim” muslimankama Rekli su o “zabrađenim” muslimankama
