Zapamtićete vi Vidovdan – događaji iz zloglasnog logora u Čelopeku
Izvor: Nermin Dogić, autor teksta i preživjela žrtva genocida.
Od 12. juna 1992. su se dešavala svakondnevna ubijanja, seksualna zlostavljanja, maltretiranja, osakaćivanja, odvođenja… U tih nekih 15 dana ubijeno je oko 30 zatvorenika. Povrijeđenim smo pomagali koliko smo mogli, previjali nekim starim prljavim čaršafima, odvaljivali daske sa bine i pokušavali fiksirati noge onima kojima su bile polomljene.
Bili smo na izmaku snage
Bili smo na izmaku snage. Psihičko stanje je bilo katastrofalno. Pokušaji samoubistva, halucinacije, padanja u nesvjest… Mladić od svojih 16 godina je toliko bio izložen svakodnevnim udaranjem, da to više nije mogao podnijeti, pronašao je ispod bine poklopac od konzerve i pokušao presjeći vene na ruci. U zadnji tren smo to primjetili, priskočili i oduzeli oštri poklopac.
Nismo više znali ni koji je dan ni datum
NIsmo više znali ni koji je dan ni datum. Da li je dan ili noć? Na prozorima zastrte deke, na plafonu sija jedna sijalica crvene boje, koja je svaki dan podsjećala na krv. Osvanuo je 28. juni 1992. Primijetio sam zrake sunca u prostoriji.
Teško se insan budi, teško iko može odmah ustati na noge, svi smo maltene isprebijani i polomljeni, osakaćeni i malaksali. Valja ustati, pomoći onima koji su bili u teškom stanju. Veliku i malu nuždu smo vršili u limenu kantu od ulja, od pet litara. Jauci, krici, tihi poziv u pomoć nas je vodio od jednog do drugog povrijeđenog. Jutro je već prošlo. Napolju toplo. U prostoriji sparno i zagušljivo.
Usirene krvi je bilo i po zidovima i po podu
Usirene krvi je bilo i po zidovima i po podu. Teško je bilo to udisati. Taj dan nam niko nije ulazio da nas tuče. Oko 15:30, začuše se neki glasovi. Evo ih, pomislih u sebi. Čuje se zveketanje ključeva, katanac otključaše, debeli lanac odvezaše, teška zahrđala željezna vrata se otvoriše. Svi pogledi su bili uprti prema vratima. Tišina je bila tolika da se mogla muha čuti u zraku. Na vratima se pojaviše stražari i rekoše: “Ajmo, ručak”.
Tri – četiri momka koji su bili zaduženi za to izađoše, unesoše manjerku sa hranom u prostoriju. Bili smo i previše gladni. Nije insanu do jela poslije svega što svaki dan gleda, ali mora se jesti. Pomislih, hvala Bogu nisu nas danas tukli, a evo donesoše nam i hranu. Nadam se da dolaze bolji i sigurniji dani za nas. U pristoriju uđe malo svježeg zraka.
Vrata su ostala otvorena
Vrata su ostala otvorena. Svi smo se nekako okrenuli u pravcu gdje je bila manjerka sa hranom i jedva čekali da dobijemo svoj komad hljeba. Sjedio sam na sredini prostorije sa svoja dva brata. Sve trojica mršavi, iznemogli, blijedi, malaksali, tučeni, ali jedan drugome dajemo snagu i nadu da ćemo preživjeti.
Tihi razgovor prekide naglo kočenje auta po šljunku. Iz auta se čula glasna muzika. Četnička pjesma s kojom je Repić dolazio u svoj krvavi pohod.
“Od Topole pa do Ravne gore, sve su straže đenerala Draže.”
Pojavio na vratima, sa atomatskom puškom i sa dva okvira spojenim jedan uz drugi. Kad smo ga ugledali, skočili smo i potrčali uz zid. Mnogi povrijeđeni, iz straha dopuzali su do zida i nekako ustali. Repetirao je pušku i glasno povikao: “AAAAA VIDI VIDI MOMAKA, PA ONI BI I DA JEDU, MAMU VAM ***** BALIJSKU!”
Zanijemili smo
Zanijemili smo. Ponovo se proderao: “AJMOOOOO ŠTA SE ČEKA, PESMAAAAAAAAA!” Nas 123 u jedan glas smo počeli pjevati “njegovu” pjesmu:
“Nad Kraljevom živa vatra seva,
Da vidimo kog četnika nema,
Nema Repa nema ni LOPOVA,
To su Žutom dva najbola momka”.
Počeo je poskakivati, prišao nam je na tri metra i jednim rafalom osuo paljbu po nama. Iz straha skoro smo svi popadali na zemlju.
“AJMOOOOOOO, USTAAAAAAJ! USTAAAAAJ, MAMU VAM ***** BALIJSKU!
Ponovo smo ustali. Počeo je hodati lijevo desno i posmatrati nas. Na zemlji je bilo već četvoro – petoro mrtvih i ranjenih. Zbili smo se jedan uz drugog. Ranjeni su puzali i pružali ruke prema nama i molili za pomoć. Hvatali nas za noge i pokušavali ustati. Repić ih je gledao. Prišao je Faridu koji je ležao ranjen.
Proderao se: “ZAŠTO TI NE USTAJEŠ?”
“Ne mogu, ranjen sam”, reče Farid.
“Gdje si ranjen?”
Farid polahko ustaje, podiže majicu i pokazuje, “evo ovdje”.
Repić ga gleda, vadi pištolj, repetira i puca.
Farid mrtav pada na pod.
“Da znate, kod mene nema ranjenih.
Nećete da pričate, a?
Zatim je počeo tražiti informacije o ljudima koje mi nismo lično poznavali, ali je možda neko čuo za njih. Nismo mu imali šta reći. “Nećete da pričate, a?”
Nanišanio je u nas. Sasuo rafal po nama. Ljudi padaju ko pokošeni. Ima mrtvih i ranjenih. Meci zvižde oko mene. Ja stojim uspravno, ne pogađa me nijedan, ne padam. Kako? Ne znam, nemoguće je ostati nepogođen, ne okrznut sa svega dva – tri metra.
Cika, vriska, molimo ga da nas izvede napolje i strelja, da nas ne pati. Ali on nastavlja i psihički da nas dotuče.
Stavlja automatsku pušku na rame i govori, dosta je bilo rafalno, idemo sad iz klečećeg stava jedinačno.
Kleknuo je i polahko nišanio u jednog, pa u drugog, pa u trećeg i tako s kraja do na kraj reda. Gledaš u smrt. Ne znaš gdje će zaustaviti cijev i pucati.
Zatim je zaustavio na jednom i taman kad pomisliš da si gotov, pomjeri pušku pet centimenara i ubija onog do tebe. Onda ponovo nišani na tebe, prst na obaraču, ponovo pomjera malo pušku i ubija onog do tebe. Imao sam osjećaj da to traje vječnost.
Zatim je ponovo ustao, prebacio na rafalno, sasuo rafal iznad naših glava, kako su meci kidali komade zida iznad glava svi smo se sageli, a onda je on ponovo sasuo rafal po nama. Ponovo je tražio informaciju o nekim ljudima, gdje se nalaze? Niko nista nije znao o njima.
Zamjenio je okvir
Proderao se i rekao: “PRIČAAAAAAAJTEEEEE!” U tom trenutku je zamjenio okvir, repetirao i sasuo jos jedan rafal.
Jedan momak je rekao: “Ja ću reći šta znam”. Repić mu je rekao da pređe na drugu stranu prostorije, on je prešao, a Repić je ponovo pucao po nama.
U tom trenutku smo svi počeli trčati na tu stranu, gdje je bio taj momak na kojeg nije pucao. Kada smo svi krenuli, primjetio sam da se uplašio. Izmakao se prema ulaznim vratima i uz glasne povike: “ZAPAMTIĆETE VI VIDOVDAN!” sasuo tri – četiri rafala s početka do kraja prostorije.
Stao na vrata i rekao: “Počistite sve ovo, neću da vidim kapi krvi, odoh na pivo, kad se vratim pobiću vas sve, hoću majke mi!”
Više se nije vratio
Izletio je na vrata i više se nije vratio. Plakali smo, u šoku smo trčali lijevo desno, tražili svoje najbližnje. Prilazim bratu: “Živ si?” “Jesam.”. Kroz ljude gledamo gdje nam je brat: “Evo me tu sam, živ sam.”. Plakali smo. Zatim smo počeli prilaziti ubijenim, te jednog po jednog prenosili na jednu gomilu na sredini pristorije. Ta slika nikada iz glave ne izlazi. Ranjeni mole za pomoć.
Otkinute ruke, noge, djelovi glave. Pokušavamo pomoći koliko možemo. Povrede su teške. Gledaš kako umiru jedan po jedan, a ne možeš pomoći.
Sutradan nas prebacuju
Sutradan, 29. juna nas prebacuju u zgradu Suda u Zvornik. Tu ostajemo do 15. jula kada nas prebacuju u Batković.
Teško ranjeni, po tri – četiri prostrijelne rane, otkinuti djelovi tjela, lobanje, ali ljudi puni borbe i života da prežive i vrate se svojoj porodici. Ranjeni su bili u jednoj odvojenoj prostoriji.
Često sam boravio kod njih, previjali ih i hranili. Razgovarali smo s njima, bodrili ih, ohrabrivali. U jednom trenutku, teško ranjeni Muharem Fejzić, zamotane glave i očiju, kao da je znao da će uskoro preseliti reče: “Bosnom behar probeharao, mene život razočarao.”
U grlu me nesto stegnu, oči napuniše suzama, pa rekoh: “Koliko snage ima u bosanskom čovjeku.” Rekoh: “Biće dobro amiđa Muhareme.”, a on opet ponovi: “Bosnom behar probeharao, mene život razočarao.”. Teški su to trenuci bili za sve nas. Prebacuju nas u Batković. Ranjeni su ostali.
Ubijeni 28. juna 1992.
Ahmet Alihodzić,
Benjamin Alihodžić,
Alija Bikić,
Edin Kulin,
Ibrahim Čormehić,
Zulkarnejn Efendić,
Alija Efendić,
Hajrudin Efendić,
Šemsudin Džihić,
Meho Fejzić,
Izet Hadžić,
Farid Hadžiavdić,
Ismail Kuršumović,
Mustafa Kuljanin,
Ahmet Muratović,
Edin Pašić,
Mujo Pašić,
Senad Pezerović,
Almir Tuhčić.
Teže i lakše ranjeni:
Ahmed Aliefendić,
Senad Atlić,
Adnan Efendić,
Enes Čikarić,
Edhem Džonlić,
Mirsad Džihić,
Muhamrem Fejzić,
Hašim Kvazbašić,
Efraim Kapidžić,
Muriz Kapidžić,
Idriz Kapidžić,
Hasan Kursumović,
Nedžad Halilović,
Šaban Mustafić,
Samir Mustafić,
Džemal Pašić,
Mehmed Pašić,
Samir Pezerović,
Ismail Topčić,
Mujo Vilić,
Hazir Vejzović.
Ko je preživio?
Ubrzo su dva ranjena preminula. Nakon sedam mjeseci ostali ranjeni su ubijeni. Tijela su im pronađena u masovnoj grobnici Crni vrh. Preživjeli su samo Ahmed Aliefendić (Ahmed je uspio sakriti ranu u predjelu prepone, i prebačen je sa nama u logor Batković). Samir Pezerović je ostao sa ranjenim i jedini je od njih 20 preživio. (mojinfo.ba)
Autor teksta: Nermin Dogić.
