Azra Velagić Macić: “Nakon trideset godina mogu reći – nisam se pokajala.”
Izvor / autorka: Azra Velagić Macić, Facebook.
“Prošlo je sedam dana od onog našeg druženja sa mojim sestrama u Bejanu (Sarajevo). Nisam mogla odmah pisati o tome. Emocije su me dugo držale i evo i danas se vraćam mislima na taj susret.
Većina njih su žene koje su se pokrile u ratu ili neposredno poslije njega. Sjedile smo zajedno, prisjećale se tog vremena, nekih teških trenutaka, ali i onih smiješnih situacija kojih se danas, nakon toliko godina, s osmijehom sjećamo. A onda sam počela razmišljati o nečemu sasvim drugom. O teretu koji je svaka od nas tada ponijela.
Nije bilo lahko
Bilo je to vrijeme kada se na hidžab gledalo s mnogo više predrasuda nego danas. Svakodnevno smo na ulici, u prodavnici, na poslu i u prolazu slušale uvrede. Nazivali su nas svakakvim imenima. Ismijavali su nas i stariji i mlađi, pa čak i djeca koja vjerovatno nisu ni razumjela težinu riječi koje su izgovarala. Bilo je muškaraca koji su pokušavali nasilno skinuti hidžab sa naših glava.
Bilo je i onih koji su mislili da žena pod maramom ne pripada radnom mjestu, da nije sposobna, da je manje vrijedna. Kada bismo pokušale pronaći posao, naš izgled često je bio dovoljan razlog da nas unaprijed odbiju.
Onima koje su imale muževe možda je u nekim situacijama bilo lakše. A mi koje smo bile same morale smo se same nositi i sa pokvarenim nasilnicima i sa zlim jezicima, sa pogledima, dobacivanjima i poniženjima.
Ali izdržale smo
Ne zato što smo bile bez straha. Nego zato što smo znale zašto stojimo. Bile smo ponosne na ono što smo svojim izgledom predstavljale. Nismo željele da nam tuđe mišljenje bude važnije od našeg uvjerenja. I, koliko god su ta iskušenja bila teška, danas mogu reći da su nas upravo ona učinila snažnijima.
Sjećam se i svojih nekadašnjih prijateljica
Sjećam se njihovih riječi. Sjećam se boli koju sam osjećala kada su me vrijeđale zbog moje odluke. Sjećam se suza koje sam prolila pred Allahom. I sjećam se dove koju sam tada upućivala:
„Allahu moj, ako se njihov stav nikada ne promijeni, nemoj mi više dati da ih sretnem.“
I Allah je znao šta je bilo u mom srcu. Mnoge od njih zaista nikada više nisam srela. Samo bih ih ponekad ugledala izdaleka, u prolazu. Prošlo je trideset godina. Trideset godina od kada sam stavila svoj hidžab.
I danas, nakon svega, mogu iskreno reći: nijednog trenutka nisam osjetila kajanje.
Ni onda kada su me vrijeđali.
Ni onda kada su me ismijavali.
Ni onda kada su me pljuvali.
Ni onda kada su se čudili što, pokrivena, tražim posao.
Ni onda kada sam zbog svog izgleda morala prolaziti kroz ono kroz šta druge žene nisu morale.
Nisam savršena
Imam još mnogo toga na sebi da popravim. Još uvijek učim, padam, ustajem i trudim se biti bolja pred svojim Gospodarom. Ali jedna stvar mi je velika radost: što sam imala priliku živjeti svoj islam. Što me Allah počastio da ustrajem onda kada nije bilo lahko. I danas, kada pogledam svoje sestre i nasmijemo se nekim davnim događajima, shvatim koliko je godina iza nas.
Koliko smo toga prošle. Koliko smo suza sakrile. Koliko smo puta morale biti jake. A ipak smo ostale. I još uvijek stojimo. Sa svojim hidžabima, sa svojim dovama, sa svojim uspomenama i sa srcima koja znaju kome pripada zahvala.
Nisam požalila nijedan dan
I kada bih ponovo morala birati, izabrala bih isto. Hvala Allahu na hidžabu. Hvala Allahu na iskušenjima koja su me učinila jačom. Hvala Allahu na sestrama koje razumiju ono što se ne mora ni izgovoriti. I hvala Mu što mi je podario da, nakon trideset godina, mogu reći: Nisam se pokajala.” (mojinfo.ba)
Azra Velagić Macić: “Nakon trideset godina mogu reći – nisam se pokajala.”
