I dalje akutelna tema: Izbjeglice zavise od volje građana
Je li dozvoljeno pomagati izbjeglicama? U nekim manjim sredinama na području bivše Jugoslavije, ako hranite napuštene životinje, policajac ima ovlaštenja da vam napiše kaznu zbog narušavanja javnog reda i mira.
Evropska unija ih je totalno iznevjerila i odbacila izvan svojih granica, duboko na teritoriju Bosne i Hercegovine.
Ako vozite kroz Bosnu i Hercegovinu, usput sretnete jednog ili dvojicu nesretnika “pogrešne boje kože”, povezete ih tamo gdje su pošli, a onda vas zaustavi policija – hoćete li biti optuženi za trgovinu ljudima?
Jer izbjeglice, kako sada stvari stoje, najviše zavise od volje takozvanih običnih građana. Kao poseban segment EU, Hrvatska je otišla korak dalje u procesu iznevjerenja.
Rasistička praksa, svakodnevna mučenja, batine, surovo ponašanje i hop – eto ih u jednoj izgubljenoj i dezorijentiranoj državi koja ne može pomoći ni vlastitim građanima, a kamoli strancima.
Ujedinjene nacije procjenjuju da danas u svijetu pokušava preživjeti skoro 26 miliona izbjeglica, dvostruko više nego 2012. godine.
Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima garantira im, odnosno, trebala bi da im garantira sigurnost i azil. Hrvatska im to garantira, ali u Unsko-sanskom kantonu.
Izbjeglički krak koji je krenuo preko Balkana osuđen je na preživljavanje u dva ili tri kantona s bošnjačkom većinom, a ni tamo nisu dobro došli.
Svi bi da ih gurnu daleko od sebe
Aktuelna Vlada Kantona Sarajevo u početnim reakcijama podsjeća na neku lajt verziju Milorada Dodika.
Tako da su ti nesretni ljudi danas doslovno ovisni od pomoći dobrih ljudi. A takvih ljudi zaista ima mnogo. Je li ih i dovoljno, to je već drugo pitanje.
Internacionalno izdanje The New York Timesa, koje izlazi kao mjesečni dodatak beogradskog Nedeljnika, podsjeća nas da je svijet kakvog danas znamo nezamisliv bez izbjeglica i njihovog izvanrednog doprinosa u svim aspektim življenja:
Albert Einstein, Sigmund Freud, Claude Lévi-Strauss, Hannah Arendt, Edward Said, Miloš Forman, Marlene Dietrich, Herta Müller, Thomas Mann, Freddie Mercury, Gloria Estefan…
Kad hrvatski policajac u nekoj zabiti Plješevice pendrekom nemilosrdno udara momčića od 18 godina, ili kad građani bosanskih i hercegovačkih gradića u tim ljudima vide samo lopove, silovatelje i ubice, dobro bi bilo da se sjete da smo i sami nekada bili dio te populacije i da niko ne zna kad mu ponovo može isti grah pasti.
Najveći broj tamnoputih mladića koji po ulicama Sarajeva već sedmicama prodaju papirne marmice beskrajno su pristojni i nenametljivi, dovoljan je išaret da shvate odbijanje.
Razumiju oni da za značajan dio stanovništva nisu dobro došli. Ali i mi bismo morali shvatiti da nisu tu svojom voljom. (mojifno.ba)