Elmedina Muftić: Pamtila sam ljeto ’95 po lenonkama
Izvor: Elmedina Muftić.
Bio je to jedan od onih vrelih junskih dana, ratne ’95., pamtim ga ne po vrelini, nego po lenonkama. Jedina prodavnica koja je radila u Varešu u tim godinama agresije bio je “Fiko” i tu se moglo kupiti haman sve, opanci, hljeb, kaloše, čokolada Europa tako se zvala i bila je u nekom zelenom omotu, mogla se tu nači i brušena svila, eto od nje smo ako bi skupi novca šile komplete, pa dalje kahva, šećer, so, ulje, eto nama je “Fiko” bio k’o SCC.
Tog dana sam imala osam njemačkih maraka i naravno uvratila se u prodavnicu da ih se kutarišem, onako s vrata mi pogled pade na sunčane naocale “lenonke”, ma kao da sam srela Džona toliko sam se obradovala, pitam kolko su kaže trgovkinja sedam maraka, naravno kupim ih, taman sam imala toliko i još mi ostane marka za čokoladu Europa.
Ne mogu dočekat da izađem iz prodavnice da ih naturim na oči, ma sretna ja ko da sam kupila ferarija, i osjećala sam se tako “bitno”. Odlučim tako da obiđem krug glavnom džadom, da malo jordamim, to valjda tako ide sa devetnaest godina. Hodam ja, ma haman i ne vidim dobro kroz naočale, al’ nije mi ni bitno, bitno je da su mi na očima, a svakako je pravac nemam u šta udarit.
I tako jordamim ja, kad se zaustavi auto pored mene, one mi naočale brate baš i ne dozvoljavaju da vidim ko je, tek kad progovoriše prepoznam momke iz Crnih labudova, moje prijatelje. Ma ni počasili nisu, odmah se uhvatli moji naočala, odakle ti, šta će ti, gdje si kupila. Odgovorim ja sve uredno, kad će oni, de ba jesil ti normalna, kupujes naočale u sred rata, mi gladni, idi vrati naočale i kupi da svi šta pojedemo. Ma ne znam jel’ me više stid što me oni kao ruže, a oni su to umjeli šalu prevesti u ozbilju, il’ me stid vrati naočale, a i žao mi ih. Al’ ko bi se s njima istjerao, čak mi obećaju da ću dobiti orginal kad agresija stane i preživimo.
Teška srca i jos težih koraka, vratim se u prodavnicu, sve čekam da izađu ostale mušterije, kako bi pitala mogu li zamijenit naočale. Ostanem tako sama i upitam Adviju da mi zamjeni naočale, što njoj ne bi nikakav problem, u zamjenu uzmem hljeb, pavlaku, paprike, eurokrem. S tim namirnicama i prijateljima odemo u centar informisanja, gdje je radila prijateljica i gdje smo svi navraćali, iscečemo paprike, zalijemo ih pavlakom, naumačemo se hljeba i jos zasladimo eurokremom i onom čokoladom, marke Europa u zelenom omotu.
Ma niko sretniji od nas
Zaboravim ja na naočale, kontam i nisam dobro vidjela kroz njih, a i sta će mi, rat je. Bilo je to vrijeme kad nije bilo skoro ničega, a opet nam nista nije falilo. Vrijeme kad se živjelo za trenutak i za osmijeh na licu prijatelja. Kad je sve što smo imali bilo naše, i kad se sve dijelilo. Vrijeme je to bilo kad nismo imali frustracija, niti nas je bilo stid što nešto nemamo, govorili smo jedni drugima da smo gladni, nismo glumili veličine, jednostavno smo to bili mi, sa licem bez maski, sa Bosnom u očima, sa malim željama i velikim djelima.
Bilo je to vrijeme za koje se vrijedilo roditi i živjeti ga, bili su u tom vremenu insani koji i danas moj život čine bogatim. Ponos je bio biti trenutak tog vremena i dio tih velikih ljudi. Prošlo je od tada četvrt vijeka, postali smo zreli ljudi, vjerovatno sa mnogo ostvarenih i neostvarenih želja. Opet je ljeto, vreo augustovski dan samo je 2020., prijateljica dolazi iz Sarajeva da pijemo kahvu, ne slutim ništa, osim radosti susreta, odavno sam prestala jordamiti s naočalima, ali sam vrlo često jordamila sa uspomenama koje su činile predivnu seharu moga života.
Prijateljica je tu, pijemo kahvu, izgleda mi nekako tajanstveno uzbuđena, ali mislim to je zbog susreta, jer se uvijek jedna drugoj tako radujemo. U jednom trenutku mi pogledom govori da se okrenem i okrećem se, i onda smijeh, jer svaki nas susret u ovih 27 godina koliko se poznajemo i koliko sam mu sestra, a on meni brat, počinje smijehom. Govorim, znala sam da ne moze proći bez tebe, a on mi pruža kesicu, i sav nestrpljiv kaže otvori.
Otvaram. Oči se pune suzama, lice osmijehom, a duša zadovoljstvom koje iskreni prijatelji jedni drugima pružaju. Iz kutije, na mene se smiješe orginal “lenonke”. Zamjena za one zamjenjene za hljeb, pavlaku, paprike i eurokrem.
Mi koji smo živjeli u vremenu agresije u Bosni, zaista smo imali privilegiju na nešto neprocjenjivo, to nešto se zove prijateljstvo zauvijek, to nešto se zove spremnost dati ono što imas za osmijeh prijatelja. To nešto se može samo roditi u teškom vremenu i živjeti zauvijek. (mojinfo.ba)
Elmedina Muftić: Pamtila sam ljeto ’95 po lenonkama
