Ifeta Mejremić: Rekla sam Rajku Dukiću vrati mi moju begovinu
Izvor: politicki.ba, autorica: Almasa Hadžić, fotografija: Ahmet Bajrić Blicko.
…Ako pitate kako su sve ovo uradile, reći ću vam: uradile su jer im se ni za dan ni za noć nije znalo, jer se nisu htjele predati neimaštini, nemoći. Mnoge od njih nemaju muževe, ali se bore, ne žele da im djeca osjete da nemaju oca. Njihovi proizvodi danas školuju inžinjere, profesore, doktore“, govori nam Ifeta Mejremić predsjednica Udruženja žena „Jadar“ iz Konjević Polja dok s ponosom pokazuje štandove s proizvodima podrinjskih žena koje su i ove godine izložile na Trgu slobode u Tuzli.
Ifeta je stub
Za Ifetu kažu da je stub oko koga su se u „Mrežu žena“ Podrinja okupila mnoga podrinjska ženska udruženja, bez obzira kakakvu nacionalnu i vjersku pripadnost njihove članice nose.
„Sve ovo što vidite proizvedeno je po receptima naših majki i nena, proizvedeno je u zdravoj sredini, bez hemikalija. I niklo je na zdravoj zemlji. Ova prodaja za mnoge od njih znači život i budućnost njihove djece.
Sve je to vrhunski kvalitet. Eto, jedna od njih je za kratko vrijeme prodala svoj ajvar jer su je kupci upamtili iz prethodnih godina“, priča Ifeta.
Ifeta Mejremić se u svoje Konjević Polje, sa sestrom Safetom, vratila davne 2000. godine. Iako bez muške glave, sa teško bolesnom majkom, odlučile su se baviti poljoprivredom. No, kaže, nije baš sve išlo lako jer nisu mogle doći u posjed imanja koje im je ostavio njihov otac.
„Otišla sam Rajku Dukiću i velim mu: vratite mi moju begovinu, a mi ćemo pasti travu na toj begovini, ali ćemo živjeti i ostati ovdje. I vratili su. Da bi smo preživjele, osim što smo proizvodile za sebe poljoprivredne proizvode, odlučile smo se baviti peradarstvom, odnosno proizvodnjom brojlera…
Otišle smo u općinu da tražimo…
„Otišle smo sestra i ja u općinu Bratunac da tražimo da nam službenici nadležne službe izađu na imanje i razmjere prostor na kome trebamo praviti objekat za uzgoj pilića. Službenik i dvije djevojke sjede, vele, kiša pada a nemaju vozilo da idu u Konjević Polje. Džaba što im ja i sestra nudimo da ih prevezemo. Vidimo njima se ne ide.
U jednom trenutku me službenik upita: „Jesi li ti begovica“ tako su me nekad zvali. Jesam, velim, unuka bega Musića s Kaldrmice. On me gleda, veli onim službenicama: „Ustajte, idemo u Konjević Polje, više sam kod bega Musića pojeo hljeba nego kod svog oca“. I brzo smo završili posao. To vam je primjer da dobra djela uvijek ostaju“.
„Mi svi znamo koliko je Podrinje ranjeno. Mnoge porodice su ostale bez muških glava. Ostala je i moja sestra. I moj suprug je umro. Ali, nema predaje. Najlakše je presaviti ruke, psovati državu i govoriti: niko mi ništa ne da…”
Cijeli tekst možete da pročitate na ovom linku. (mojinfo.ba)
Ifeta Mejremić: Rekla sam Rajku Dukiću vrati mi moju begovinu