Pročitajte odlomak iz romana “Ptice bijele”
Autorica: Naza Mehmedović Salkić, 17.10.1992-17.10.2021. godine.
Kažu vrijeme rane liječi
manje boli kad se stari.
Ova tuga golema je,
ko’ livade i mezari…
Stajala sam na terasi i čekala vijest
Ubrzo je selo koje je bilo prepuno, što mještana što stanovništva iz susjednih sela, bilo pusto. Ja sam stajala na terasi i čekala vijest od Halida. Nisam imala sat i nisam znala koje doba dana je bilo, kad sam u jednom momentu čula glasove vojnika koji su protrčali pored mene, noseći nekoga na nosilima. Mislila sam da nose Asima ili nekog drugog poginulog borca, jer su već počeli prolaziti vojnici koji su napuštali liniju i povlačili se prema Kadrićima.
Naglas, onako za sebe, rekla sam: “Sigurno nose Asima, a njegovi odoše, nisu ga ni vidjeli.“ Neko u mojoj blizini je rekao: “Nije ono Asim”- i okrenu se prema meni. Kad je vidio da sam ja, čovjek se zbuni i zašuti. Nekoliko puta sam ga pitala ko je, i on mi napokon, onako tiho, uplašeno reče: “Pa tvoj Halid!”
Ne mogu opisati kako sam se tada osjećala. Skamenila sam se. Nisam ni riječ izustila, ni zaplakala, ni zapomagala. Sve je stalo. Nisam bila svjesna ničega oko sebe. Zar je moguće? Trebali smo ići na Velju Glavu kod mog brata. Otišao je u Hortuke da nakosi trave. Užasnuta od prizora koji sam gledala, zaboravila sam da je kurir otišao po njega.
Od šoka nisam znala šta da radim. Da nešto reknem? Da nekud potrčim? Da nešto učinim, samo da to ne bude istina. Da čovjek čije su noge visile dok su ga nosili na nosilima ne bude moj Halid. Moj Halid, najljepši i najdivniji čovjek na svijetu. Ne, to nije nikako moguće… Kao kroz maglu vidjela sam, na nogama borca kojeg su nosili, žute gojzerice, iste onakve kake je imao Halid, ali nisam htjela povjerovati da je to on. Moje tijelo i moj um su potpuno obamrli. Iz te moje obamrlosti trgnu me je nečiji muški glas: „Eno Naze na terasi, zovnite je da dođe, traži Halid da je vidi!“
Ipak je istina
Ipak je istina, dok spominju moje ime. Neko od vojnika mi je prišao, uzeo me za ruku i poveo prema Bajrinoj kući. Kud me vodi, šta ću ja sad da vidim? Mrtvo tijelo mog voljenog? Vrata kuće su bila otvorena i čula sam neke glasove. Uveli su me u sobu. Nasred sobe, na nosilima, vidjela sam Halida. Lice mu je bilo blijedo, a odjeća sva u krvi. Živ je, prošlo mi je kroz glavu. Bit će sve uredu.
Širom otvorenih prelijepih plavih očiju gledao je u mene. Nije mogao da diše niti da priča, već je rukom mahnuo da svi izađu iz sobe a mene je pozvao da priđem. Vidjela sam da mu je rame razneseno. Kosti su se bijelile, a krv je frcala na sve strane. Bio je ranjen u obje ruke i noge. On mi je teškom mukom, boreći se da uhvati zraka, rekao da mu je geler raznio pluća i da ne može da diše.”Gotovo je, mrtav sam čovjek”, rekao mi je tiho.
To me je slomilo. Prišla sam, uzela ga za ruke i drhtavim glasom prošaputala: “Bit ćeš ti dobro, ako Bog da, važno je da si tu i da si živ.” Kad sam osjetila hladnoću njegovih ruku, postala sam svjesna činjenice šta se desilo i tek tad sam počela plakati. Pokazao mi je rukom prema vratima. Tu je stajala nečija puška. Rekao mi je da ne može više izdržati bolove i zamolio me da mu prekratim muke. U pauzi između teških udisaja i izdisaja, isprekidano i jedva razumljivo mi je rekao:
“Mogu izdržati bolove od rana, ali ne mogu da se borim za zrak, ne mogu da dišem. Umjesto na usta, zrak mi izlazi na ranu na leđima. Ja znam da me ti voliš više od svih i znam da ćeš mi ti to učiniti. Molim te, uzmi onu pušku i skrati mi ove muke!“
Rekla sam mu da ga volim više nego sebe
Ja sam mu rekla da ne samo da ga volim najviše na svijetu, već ga volim više nego sebe, ali da to ne mogu uraditi. Gledao je u mene sa uvjerenjem da ću to učiniti za njega. Sa uvjerenjem da je žena koja voli spremna učiniti sve za svog voljenog. Baš sve bez pogovora. Nisam mogla više podnositi njegov molećiv pogled, zaplakala sam na sav glas i izašla napolje.
Borci koji su ga donijeli ušli su u sobu. Pokušali su bezuspješno da mu zaustave krvarenje, ali nisu imali čime da ga previju. Odustali su od pružanja prve pomoći i ponijeli su ga prema u bolnici u Cerskoj. Bilo ih je šesnaest. Svi su krenuli s njim. Bili su to uglavnom njegovi rođaci, komšije, drugovi… Krenuli su žurno prema Glodima. Ja sam uzela dvije flašice vode i onako izbezumljena krenula za njima. Plakala sam k’o kiša.
Kad smo stigli do rijeke Drinjače, koja je tekla ispod planine Udrč, nebo se naoblačilo i počela je padati kiša, što bi ono ljudi rekli, kao iz neba i iz zemlje. Trebalo je krenuti uz planinu Udrč i to ne putem okolo, kud se inače išlo, jer su četnici granatirali put. Krenuli smo kroz šumom obrasle obronke planine Udrč da nas četnici ne mogu vidjeti. Bio je to put u nemoguću misiju.
Išli smo uzbrdo, ali kako je kiša padala teren je bio klizav pa smo više išli nazad nego naprijed. Pokušavali smo, držeći se za grane, žbunje i žile penjati se uz planinu. Od kiše i magle koja se spuštala ništa se nije vidjelo. Jedan po jedan muškarac je nestajao u mraku, a da se ne bi ni javio da bi rekao da ne može dalje. Pošto je bilo klizavo, iako su ga nosila po četiri čovjeka, pa se povremeno mijenjali, nisu mogli više da izdrže. Bilo je to putovanje kao iz najgore noćne more.
Putovali smo od ikindije do sabaha
Taj dio puta od Kamenice do Cerske može se preći za pola sata, a mi smo, uz nadljudske napore, samo dio tog puta putovali od ikindije do sabaha. Prilikom jednog pada meni je ispala flašica s vodom i otkotrljala se niz planinu. Malo poslije toga, Halid je zatražio da pije vode. Ja sam mu rekla da mi je flaša ispala i da sam je izgubila, a on je rekao ljudima da ga spuste i da neće ići dalje dok se ne napije vode. Iako je bilo nemoguće po mrkloj noći, usred planine, naći flašu koja se otkotrljala, nekako su uspjeli zapaliti granu i Šehab Ibrahimbegović je na koljenima krenuo nazad da traži flašu.
Kako je kiša padala, grana koju smo zapalili se ugasila, ali je on nastavio potragu za flašicom. Ne znam koliko je vremena prošlo jer, u takvim okolnostima, i minuta se čini kao vječnost, ali Šehab je uspio naći flašu s vodom. Kako je Allah, dž.š., dao snage i moći da je pronađe u takvim uslovima, mi, obični smrtnici, nemamo odgovor na to. Tamo gdje prestaje naša snaga, nastupa Allahova milost.
Halid se napio vode i uz nadljudske napore krenuli smo dalje. Kako je kiša sve jače padala, bilo nam je još teže kretati se uz planinu. Tad su pali na ispitu i rodbinstvo i prijateljstvo i ljubav među ljudima. Od šesnaest ljudi koji su ga ponijeli, ostala su njih trojica i dalje se nije moglo…
PS. Voljeni nikad ne umiru, sve dok žive oni koji ih se sjećaju…❤. (mojinfo.ba)
Za više informacija o romanu otvorite ovaj link.
