Jedan mali Hamza je svjedok da Bosna neće da bude zaboravljena
Piše: Nađa Dizdarević
“Na posljednjem letu za Berlin primjetih dječaka koji se isticao od ostale djece iako ih je na ovom letu bilo baš puno.
Često se okretao na ulazna vrata i odlazio do njih. Mislila sam da je tipična dječija radoznalost i želja da sazna šta se dešava vani. Bila sam u zabludi sve dok nismo ušli u avion, a dječak počeo gorko da plače.
Bojim se da ne zaboravim
Sjedio je iza mojih leđa, pa je bilo nemoguće ne čuti njegov ozbiljni razgovor koji je vodio s babom.
-Hamza, zašto plačeš?
-Bojim se da ne zaboravim moju Bosnu.
-Nećes sine zaboravit, dolazit ćeš često.
-Ali ja hoću da i ti dođeš da ne zaboravimo Bosnu.
-Babo sine radi, ali možeš često da dođeš sa mamom i sekom i ostaneš po sedmicu dana.
-Ali ja ne želim da zaboravim Bosnu i Srebrenicu.
-Vidiš ove snimke livada, ovaca…vidiš, babo je sve snimao da mozeš gledat dok ponovo ne dođeš…
Babo zašto si otišao iz Bosne?
Hamza kroz plač nastavlja sa pitanjima:
-Babo zašto si otišao iz Bosne? Ja ne želim da je zaboravim.
-Ne znam sine. I ja se to svaki dan pitam…
Na ovome se razgovor završava sa babinim uzdahom i mijenjanjem mjesta sa suprugom uz pogled negdje u daljinu i Hamzinin utihnutim plačom isprekidanim jecajima.
Na sjedištu ispred njih i meni su suze zamaglile vid.
Ma gdje se nalazio
Pričajući sa majkom saznah da su iz Srebrenice i da je Hamza, iako šestogodišnjak, toliko odrastao i zreo dječak koji tačno zna historiju i koji je jedan od mnogih koji će uvijek biti na braniku Bosne kad god zatreba ma gdje se nalazio.
Bosna i Srebrenica definitivno neće biti zaboravljene, jer u njima rastu neki novi Halid ibn Velidi. Ponosna sam na njih i srce mi je smireno uz njih.” (mojinfo.ba)
Izvor: Nađa Dizdarević
Jedan mali Hamza je svjedok da Bosna neće da bude zaboravljena
