Sara Sabri: Ovom rečenicom se umivam svako jutro
Izvor: Sanela Karišik Begović (Sara Sabri).
Šta ćeš danas lijepo učiniti za sebe? – pitaj sebe svaki dan. Ja se ovom rečenicom umivam svako jutro. Njome, s bismillom, ustajem iz kreveta. Nju „vrtim“ po mislima dok pijem prvu kahvu. Nju dovršavam dok doručkujem i za nju sam spremna dok navlačim cipele i izlazim iz stana – spremna.
Obavit ću planirano
Obavit ću planirane obaveze, a onda s djecom u park, na planinu, na bazen. Ili bez djece ukrasti dva sata zgrčit se uz muža i kunjati kao maca na suncu. Ili ću ih sve ispratiti iz stana, poručiti hranu dostavom i cijeli dan u pidžami lenškariti, kuckati ili pisati, gledati TV, listati stare zaboravljene ženske časopise, izaći sa prijateljicom.
Ili ću, kad ih uspavam, napuniti kadu i dva sata zatvorenih očiju šutjeti i slušati kapanje slavine, našminkati se, isprobavati haljine koje sam prije 100 trudnoća s lakoćom nosila. Radit ću šta god mi padne na pamet. Samo za sebe. Barem svaki drugi-treći dan.
I uopće me neće nervirati suđe koje čeka da ga ubacim u mašinu, niti odjeća koja čeka da je izvadim iz mašine, soba koja moli da je usisam, razbacana dječija obuća u predsoblju koja vapi da je operem i posložim.
Tog dana mi ništa ne smeta
Najteram sebe da mi tog dana ništa ne smeta. Sutra još manje. Prekosutra će sve biti pod konac i ja ću, odmorna, čak uživati da sve vratim na svoje mjesto. Ali tek kada je moje srce na mjestu, sa zadovoljenim svojim potrebama, onda imam dovoljno elana, snage, vedrine, poleta, da i sve oko mene bude tip top. I volim kad mi je tip top.
Tako lakše, u mom prepunom i obavezama prenatrpanom danu, funkcioniram. Međutim, billo je mnogo dana kada mi je u kući sve blistalo, ali sam bila prazna, potištena, umorna, crknuta, nervozna. Tada sam živjela svoje dvadesete godine. Mlada supruga, majka, studentica i zaposlena žena.
Kuća uvijek sređena, domaći obrok na sofri
Još poraženije sam se osjećala kada bih priznala sebi da sam takva, jer sam zanemarivala sebe da bih drugome bila u redu, da bi mi se drugi divio kako sam pored male djece, studija, posla, stalne jurnjave – uvijek sređena, kuća uvijek uredna, domaći obrok na sofri, domaći kolač na stolu. Dok god sam zadovoljavala tuđe potrebe i ispunjavala kriterije dobrog, poželjnog, potrebnog – osjećala sam se poraženom.
Onda kada bih dozvolila sebi da još budem iskritikovana ili da se osjetim loše što neka druga žena više i bolje „stiže“, tada bih se tek osjetila uništenom.
Takvi ženski ćorsokaci, takva mračnjaštva koja ti nametne društvo, rodbina, mediji, ma i rođena mati naslijeđeno od njene majke i tako decenijama unazad – od mnogih žena ukradu desetine godina života protraćenog sa potiračom i kutlačom u rukama, praznim grudima, žalom za neostvarenim, zavišću prema ženama koje drugačije žive i postižu više od nas u nekom polju, a mi zarobljene naslijeđenim ili instaliranim šablonima nemamo snage, hrabrosti i volje da kažemo – ja želim drugačije.
Ja od sebe želim bolje
Ja od sebe želim više i bolje. Ja vjerujem da postoji nešto preče, što mi je više potrebno, nakon čega ću se osjećati bolje, a ne prazno, a sve ovo su samo operativne stvari koje radim usput. One ne smiju biti smisao mog postojanja. One ne smiju biti kriterij vrjednovanja mene kao žene, bića. Ovo je samo jedna od uloga koje obavljam u svom bogatom životu, nikako jedina, nikako glavna.
Onda sam shvatila i sebi rekla: Molim te, moraš! svakog dana bar po nekoliko minuta raditi nešto što te ispunjava i čini sretnom. Ili po nekoliko sati, još bolje!
Ako…
Ako to ne radiš upašćeš u monotoniju svakodnevice, bit ćeš svačija – i muževljeva, i dječija – ali ne i svoja. Ako svoje postojanje ugušiš, gušeći svoje unutarnje ljudske potrebe i želje, tvoj suprug neće imati ženu, niti tvoja djeca majku. Oni će imati serviserku, pomoćnicu, robota, nekada tihu i potištenu, nekada nervoznu i razdražljivu, jer ćeš biti prazna, emocionalno iscrpljena, iscijeđena, nezadovoljna.
Molim te, svakog dana po par minuta radi nešto samo za sebe. Nešto što te čini sretnom, što te ispuni i isprazni, što ti napuni baterije, što te vrati sebi, resetuje. Što te podsjeti da si žena, biće, individua, osoba, ličnost, a biti majka i biti supruga su dva sektora tvog bogatog života. Tvoja porodica zaslužuje sretnu majku i suprugu.
U bari nezadovoljstva
Ti si ona koja zaslužuje sreću, unutrašnju stabilnost, harmoniju, balans, duhovni napredak, a ne sjedenje u bari nezadovoljstva.
Porasla sam u društvu koje ti nabije kompleks loše domaćice ako kupiš ručak, jer ga nisi sama napravila, ako ne ribaš redovno stepenice, prozore i ako prašinu ne hvataš u letu prije nego li padne na predmete; kompleks loše majke ako sama ne podižeš djecu bez ičije pomoći, loše supruge ako nisi sve svoje potrebe podvrgla muževljevim i njima dala primat, loše radnice ako ne stižeš odraditi sve što se od tebe traži, a još kažeš da si umorna.
Te komplekse ne nabijaju nam muškarci ili vrlo rijetko. Njih slušamo, nasljeđujemo, usvajamo i vučemo kao tešku prikolicu od žena iz našeg društva – prvenstveno onih praznih, tužnih, razočaranih, koje lično zadovoljstvo i smisao postojanja nalaze u žrtvovanju za druge, tako su vaspitane.
Nikad adekvatno uvraćeno
Što se više žrtvuješ, to si bolja nekome i same nesretne, jer se često uvjere da im nikad nije dovoljno ni adekvatno uzvraćeno na to davanje i žrtvovanje. Čak naprotiv. No, one svojom ulogom mučenice ubijede sebe da su vrjednije od drugih i da će kad tad neko prepoznati njihov kvalitet davanja/postojanja.
Znam da to nikada ne dočekaju. Znam da umiru sa mnogim neostvarenim željama, ugašenim ambicijama, zgaženim talentima, nezadovoljenim potrebama. I nisu zlurade, jer komplekse prenose i na svoje kćeri. Samo ne znaju drugačije. To su gledale u svojoj porodici, to prenose dalje… (mojinfo.ba)
Izvor: Sara Sabri.
Sara Sabri: Ovom rečenicom se umivam svako jutro Sara Sabri: Ovom rečenicom se umivam svako jutro
Sara Sabri: Ovom rečenicom se umivam svako jutro
