Blizu ognjišta: Moji pradjedovi su protjerani sa one strane Drine
Izvor: Od Drine do Zelenog Jadra.
Ja sam Mustafa Kara. S tim imenom i prezimenom sam se rodio i kanio i umrijeti. Ovo je moja priča, nalik na hiljadu drugih, rasijana i zapletena u klupko košmara, stradanja, izgubljenih godina i nikad ostvarenih želja.
Bosonoge godine
Ponekad ni ja nisam potpuno siguran da mi se to sve desilo, ne znam čak ni jesam li živ ili mrtav. Što bi
rekli učenjaci, svi smo mi mrtvi, samo nas po redu sahranjuju. I ja negdje čekam svoj red. Ionako svoje kazivanje započinjem s one tamne granice, gdje se miješaju razum i zamućenost. Rođen sam u mjesecu kad je žito jedralo, po mnogo čemu blagorodne godine 1974. minuloga stoljeća.
Rođen sam u kući, onako za vratima, kao usput (tako su na svijet dolazili svi u našim brdima – usput). Skromnost i bogobojažljivost su obilježili moje bosonoge godine.
Rođen sam kao musliman, a takav ću i umrijeti i to nikakva situacija ne može promijeniti. Ne znam šta su bili moji preci (Turci, Slaveni, Iliri, pravoslavni poturčenjaci); to mi toliko i nije važno, znam što sam ja i kako sam odgojen i kakav ću umrijeti. Moji pradjedovi su silom protjerani s one strane Drine, naselili su drugu obalu u nadi da će se nekad vratiti, da budu blizu ognjišta.
Ne mrzim nikoga
Ne mrzim nikoga i nikada nisam mrzio, niti zbog zavisti, niti ljubomore, niti zbog toga što vjeruje na neki svoj način u postojanje Jednog Stvoritelja. Ja sam svoj na svome, rezervnu domovinu nemam i nikud iz nje ne idem. Nisam ni želio ovaj vražiji rat, ni ubijanje, prosto me neka negativna struja sama uvukla u vrtlog zla. Pobjeći nisam mogao, nije bilo izbora, ili živjeti i boriti se, ubiti da bi živio ili biti ubijen. (mojinfo.ba)
