Sara Sabri: Bez truda nema napretka
Izvor: Sara Sabri-BiH (Sanela Karišik Begović).
Kaže: “Eh, da je to tako lako kao što Vi napisaste!” Čuj, a ti bi lako? Ti bi da se nimalo ne potrudiš za SEBE, da poradiš na SEBI, da se pozabaviš SOBOM.
Jaka si najljepša
Ti bi da zaspiš i kad ujutru ustaneš sve brige isparile, svi problemi se istopili, sve tuge otplovile – a ti vedra, vesela, nasmijana, nova! Bez TRUDA nema NAPRETKA. A pošto trud zahtijeva napor, a tebi je teško da se promučiš za SEBE, onda nastavi da sjediš, fejsbučiš i samosažaljevaš se. To jeste lako. Ustvari, to je najteže. Rezultati su mu najteži.
S onima što bi da im je sve u životu bez truda, a lako, najteže je živjeti. Jer je njima samima sa sobom teško. Oni što se za sebe bore uvijek su na mene djelovali kao refreš. Budili su me, privlačili i gurali da se i sama mijenjam i borim.
Drugi tekst
Mišljenja drugih
U redu je da nam je stalo do mišljenja onih koji su nam bitni u životu. I treba. Ja sam za parolu da treba saslušati svakoga, a uraditi po svom – sumirati sve i formirati svoje rješenje, svoj put koji može biti sličan predloženom ili potpuno drugačiji, nebitno je. Ali treba saslušati, pa se preračunati, sabrati, oduzeti i podvući – pa svoj stav i svoje mišljenje formirati i odlučiti.
Ali nikako nisam za to da se po svaku cijenu dopadnemo svima makar nama u duši bilo tijesno zbog toga. To je izdaja sebe same i ta izdaja je utoliko veća ukoliko smo svjesni istine i pravog puta, a gazimo krivim da nam ko ne bi zamjerio.
Mnogo puta sam iznijela svoje mišljenje na nekoj od svojih stranica na društvenim mrežama. Tu ćete najbolje osluhnuti puls, ali i udar mase. Tu ćete vidjeti kako rečenica koju ste napisali ne misleći ni na koga konkretno pogađa ljude i kako se sami „javljaju” komentarišu, opovrgavaju – ustvari: drže se za ono što ih boli. Mnogo puta, opet, sam rekla: čemu potreba da se sa svima složimo ili ne? Ja tu potrebu nikad ne osjetim.
Ako mi se svidi nečija misao, stav, riječ – desi se i da kliknem lajk na nju. Desi se. Ali ako mi se ne svidi, a mnogo pročitam onih koje su dijametralno suprotne od mojih uvjerenja i stavova, ja samo nonšalantno skrolam naniže, dalje… i to je sve.
Bila sam svjedok
Zar toliko može da zaboli istina koja vam se prilijepi za oči u vidu nečije napisane misli da nikako ne možete da joj se oduprete i pređete preko nje nego, bila sam svjedok, dane potrošite prepucavajući se, nadgornjavajući s potpuno nepoznatim osobama i potpuno nepoznatim ciljem: da je ubijedite da je u krivu? Da ste vi u pravu? Da griješi? I da pritom upotrijebite sve vulgarizme iz našeg jezika.
To je hronična slabost. Duševno siromaštvo. Nedovršenost ličnosti. Neodgojenost. Lebdenje nad tuđim istresotinama, neimanje fokusa. To je tužno.
Kad insan ne osjeća ni dostojanstvo, ni stid, ni nelagodu, ni odgovornost za napisao, izgovoreno, učinjeno, a osjeća da može da nažvrlja šta god mu na pamet i jezik padne – to je jedna totalna tuga ličnosti. A toliko toga i takvih istresotina dnevno vidim, procitam i progutam pljuvačku nemoćno. Svjedočiti koliko insan može da ne poštuje SEBE je tako teško…. (mojinfo.ba)
Sara Sabri: Bez truda nema napretka
