One su bile heroji bez ordenja
Autorica: Ramzija Kanurić-Oraščanin.
Tople kapi, jesenske kiše, polahko su gubile trag u utrobi zemlje, dok je okupano, svježe sunce zavirivalo u svaki ćošak nepreglednih ravnica.
Najednom se pojavi i šarolika duga koja svojom ljepotom polukruga mamila je znatiželjne da je dodirnu, da se provuku ispod nje i ispune sve želje svoje. Ali, uzalud trčati…
Asocijacija na život
Nije se ona dala prevariti i uvijek je bila ispred nas. Nekako me ta duga asocirala na život, život koji nam krade lijepe trenutke zbog nedostižnih ciljeva i strke u nama.
Nikada nismo zadovoljni sa onim što imamo! Dok sam mislima dodirivala šaroliku dugu, kroz glavu mi proleti život naših majki, nana i pranana. One su živjele burno, umirale čedno, dostajanstveno, tiho…
Na njihovim krhkim plećima „stajala“ je kuća, njiva, djeca, svekar, svekrva, muževi i sav „rahatluk“ ovog dunjaluka. Nisu imale ništa, ali su imale sve! Imale su sabur, merhamet, čistu dušu i veliko srce.
Rađale su bez doktora i termina
Rađale su bez doktora, bez termina, bez trauma. Molile su Boga da ne rode na livadi, u štali, iza sijena, da bar u toploj sobi osjete prvi dječji plač.
Nisu znale ni za veš-mašinu, ni za struju, ni za mindere, a kamoli za telefone.
Sav luksuz ovoga svijeta ih je zaobišao, a odgajale su insane, koji su postajali državnici, inžinjeri, ljekari, piloti, profesori, pisci, radnici…
Njihovim razdraganim srcima, šarenim mahramama, cvjetnim aladžama, keranim farbantima, hrapavim rukama, izboranim obrazima, radovali su se unuci koji su žudjeli za naninim zagrljajem, za zavežljajima punim kestenja, oraha, provehlih jabuka i ljuljačkama koje su visile na starim trešnjama.
Nisu znale za skupe mobitele i ljetovanja
One nisu znale za skupocjene bunde, krzna, skupa auta, mobitele, a ljetovanja na prekrasnim destinacijama zamjenjivale su kopanjem, žetvom, pranjem haljina na bunaru, kantom vode na glavi, i bijahu obučene u jeftine krpice, ali ogrnute bogatstvom duše i tijela.
Rađale su te naše nane, i nisu znale za post porođajnu depresiju, niti ih je ko pitao kako su i šta im treba? Samo Bog dragi zna, koliko su puta gladne legle?
Koliko puta su fine i časne obraze suzama nakvasile? Nisu se nikome žalile… Tako su i očvrsnule. Postale su stamene u okrilju svoje porodice. Nedô Bog da pobjegnu i vrate se roditeljima!
Nije toga bilo! Ne smiješ da brukaš svoje! Nego trpi, šuti, radi i ušuškavaj svoju porodicu.
One su stvarale, skapavale i uvijek budne bile. Sa puno djece, oskudicom svega i svačega…
Vazda skromne, tihe, blage, krvavih žuljeva, ispucanih peta, očiju utonulih, kaharli, ali uvijek pune sabura, merhameta i dobrote… One su bile heroine bez ordenja! (mojinfo.ba)
One su bile heroji bez ordenja
