Ahmed Hrustanović: Dugoočekivani susret
Piše: Ahmed Hrustanović, imam u Srebrenici, 21. mart 2021. godine.
Jučer, nakon 28 godina sreo sam oca svoga. Dugo se nismo vidjeli, poželjeli smo se previše. Grlili se čvrsto stiskali jedan drugog baš kao nekad. O Bože, koliko sam dugo čekao ovaj dan da ponovo osjetim očev zagrljaj.
Praznina se popuni
Praznina u meni se popuni, suze radosnice navreše na širom otvorene oči. Bezbrojeno puta smo se stiskali u zagrljaju i puštali i u lice pogledali.
Sjetili smo se se svih onih zajedničkih trenutka provedenih nekada davno po miholjevačkim stranama i vrhovima.
Svu tu radost susreta s njim sam želio da podijelim sa sestrom, sa bratom, sa majkom i sa nenom, konačno je tu, nije više samo san.
Zvao sam ga da idemo što prije ih sve vidjeti, kahvu popiti, kao nekad bi mu umorne noge u lavoru tople vode opustili.
Možda sam to na trenutak vidio
No, opet to on bio nije, bile su to kosti njegove poredane na stolu Idetentifikacijskog Centra u Tuzli, meni se učinilo da je živ.
Živ i jeste, možda sam to na trenutak i vidio. Ko će ga više znati. Izbezumljen sam kao i svaka preživjela srebrenička žrtva genocida.
Puno više kostiju njihovih imamo dokopati nego sto smo prije 2012. godine ukopali u Memorijalnom Centru Potočari. Na kostima je bilo traga nasilja, puščana zrna su ga raskomadala, puknutih rebara mnogo.
Ti koji si ga ubio, ako te jedna suza naša stigne nikad ni ti ni tvoji potomci dok je vijeka sreće imati nećete, nadam se da će te sitići naše suze, ubico, prokleta žedna ljudske krvi.
Žedna će te stići suza siročeta, majke Srebreničanke i hanume mlade što za dragim svojim srce uvehlo joj je, pa je kušaj kao rastopljen mjed.
I jesam vidio sam kosti njegove suhe, neka sam, sebi oprostio ne bih da nisam. Susret s njima jeste me zabolio, ali sam gledajući ih osjetio konačno bar na kratko kako je oca imati pored sebe. (mojinfo.ba)
Mart 2021. Srebrenica/Tuzla.
Ahmed Hrustanović: Dugoočekivani susret
