Bužimski vitez čiju su vijest o pogibiji sa nevjericom dočekali i prijatelji i neprijatelji
Izvor: bosnae.info
“Grabež moramo osloboditi bez obzira na cijenu”. Bile su to riječi proslavljenog komandanta 505. viteške bužimske brigade Izeta Nanića, izrečene u oktobru 1994. godine. Bilo je to uoči bitke za najvažniju kasarnu srpske vojske na prostoru Bihaćkog okruga, koju su borci 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine osvojili.
Biti li ne biti
I ko zna koliko je puta komandant Nanić svojim borcima izrekao slične riječi, jer bitke koje su borci 505. brigade i 5. korpusa ARBiH vodili bile su “biti ili ne biti”. Nanić je sasvim sigurno i kobnog 5. avgutsa 1995. godine svojim saborcima rekao slične riječi: “Sa Hrvatskom vojskom se moramo spojiti bez obzira na cijenu”.
I zbilja, njegovi heroji su se spojili sa pripadnicima HV-a na prostoru između Plitvica i Rakovice, što je značilo da je Bihać i njegov okrug, poslije četiri godine rata deblokiran. Ali, Izeta Nanića nije bilo sa njima. Poginuo je samo sat ili dva ranije od srpske zasjede. U prvi mah malo ko je vjerovao i od boraca a i od starješina da je Nanić poginuo.
U Bosanskoj krajini se tokom četiri godine razvio kult Izeta Nanića, toliko jak da se po Bihaću pričalo da su majke, uslijed žestokih granatiranja civilnih objekata, svoju djecu smirivale riječima: “Ne brinite se, dok nas čuva Izet Nanić i njegovi borci, ništa nam se ne može desiti”. I bilo je tako, Nanić je vodio svoje ratnike, koji su bez sumnje dobili epitet najelitnijih boraca ARBiH, u sve važne borbe i odbranio parče slobodne Bosne.
Da je poslan sa jasnom zadaćom govori podatak da je poginuo posljednji dan “krajiške patnje”, jer je nakon toga 5. korpus dobio odvezane ruke da krene u fazu oslobodilačkog rata, toliko uspješnu i zapečaćenu da su heroji 5. korpus smotru ARBiH održanu na stadionu Koševo u Sarajevu 15. aprila 1997. godine dočekali sa aplauzom kakav danas mogu doživjeti samo najveće fudbalske zvijezde.
Ratni put
Gotovo je nemoguće u kratkim crtama opisati ratni put Izeta Nanića i njegove 505. brigade. Prvi veliki uspjeh ova brigada bilježi u Bici za Čorkovaću, kada je oslobođeno 40 km2 okupirane teritorije i likvidirano oko 20 srpskih vojnika. Zatim dolazi operacija “Munja 93”, gdje su bužimski vitezovi također oslobodili veliki prostor te lividirali blizu 150 srpskih vojnika. Kao školovani oficir Nanić je veliku pažnju poklanjao obuci boraca.
Formirao je u okviru brigade i specijalne jedinice sa danas poznatim ratnim imidžom – “Hamze” i “Gazije”. Nanićevi borci dali su veliki doprinos i u slamanju srpske ofanzive na Grabež, te prilikom izdaje Abdićevaca u Bici za Bosansku Bojnu. Ipak, najveću odvažnost su pokazali prilikom slamanja najveće srpske ofanzive na Bihać, naziva “Breza 94”, kada je likvidirano blizu 100 srpskih vojnika.
Sa svojim saborcima je učestvovao i u teškim borbama protiv Abdićevih izdajnika. Od novembra 1994. do jula 1995. godine 505. je organizovala preko 20 udara na linije Narodne odbrane. Kada je u avgustu 1994. godine prvi puta oslobođena Velika Kladuša, borci 505. brigade su zarobili 1 160 autonomaša, te ogroman ratni plijen. Nažalost, drugo oslobođenje nije dočekao, ali je sa svojim vitezovima dao veliki doprinos bošnjačkom narodu i bihaćkom okrugu.
Pogibijom Nanića ostala je zatečena cijela Bosna i Hercegovina, pa čak i neprijateljska strana. List “Srpska vojska” je u svom članku naveo “da je poginuo jedan od najvećih protivnih srpskog naroda i njezine vojske”. Šok i nevjerica su se prožimale ne samo u Bosanskoj krajini, nego i u ostalim slobodnim dijelovima BiH. Telegrafi saućešća su dolazili sa svih strana. Ipak, njegova Krajina je posebno patila.
Telegram saučešća
Već 8. avgusta 1995. godine telegram saučešća generalu 5. korpusa Atifu Dudakoviću uputio je Sabor građana Bosanske krajine u kojem je stajalo: “Duboko smo potreseni viješću o smrti heroja – brigadira, člana Vijeća Sabora građana Bosanske krajine, koji je za slobodnu Bosansku krajinu i BiH herojski položio svoj mladi život. Posebno nam teško pada što je Izet Nanić svoj mladi život izgubio samo nekoliko dana prije oslobođenja njegove, naše i Vaše Cazinske krajine, čemu je posvetio svoj život i čemu se toliko radovao.”
Susret sa legijom i Kopcem
Da je imao strahopoštovanje i od neprijatelja svjedoči jedan događaj vezan za Milorada Lukovića, poznatijeg kao Legija i Radojicu Božovića, poznatijeg kao Kobac, koji je bio rodom iz Crne Gore i brat nekadašnjeg prvaka Jugoslavije u karateu. Kobac je naročito bio zadivljen vojnom taktikom Igmana (kodno ime Izeta Nanića). Kada je u rejonu Brezovog polja 505. brigada ubila 27 pripadnika 21. kordunskog korpusa Vojske Srpske Krajine, među kojima i nekoliko vojnika Mauzerovih Pantera i trojicu Arkanovih Tigrova, Kobac je nazvao Nanića: “E, Igmane, da smo na istoj strani, gde bi nam bio kraj. Ajde da popijemo kafu”? “Ne smijem, Kobac, opasan si, bojim se”, uzvratio je Nanić, “Ne laži, bre, pobio si mi pola vojske”, zauzrlao je Božović.
Na drugoj strani, Legija je bio opsjednut zauzimanjem uzvišenja Čorkovača i ulaskom u Bužim. Naime, Legija je više puta ponavljao da će on uspjeti da da Naniću sve odgovore koje mu je Igman postavljao radio vezom, te ih donese na tenku, jer je bio bolji od Petra I Karađorđevića. Naime, ovaj srpski kralj (1903 – 1921) je, kao i Luković, bio legionar u francuskoj vojsci i učestvovao je u francusko – pruskom ratu.
Neostvarena prijetnja
Za vrijeme bosanskog ustanka (1875 – 1878), Karađorđević je pod lažnim imenom Petar Mrkonjić, imao vojni tabor u blizini Čorkovače koju, kao i Legija, nije mogao osvojiti. Ratujući protiv Bužimljana obećavao im je strašnu smrt kada osvoji Bužim. Legionari, na sreću Bužimljana, nikada nisu uspjeli ostvariti svoje prijetnje. (mojinfo.ba)
Bužimski vitez čiju su vijest o pogibiji sa nevjericom dočekali i prijatelji i neprijatelji
Bužimski vitez čiju su vijest o pogibiji sa nevjericom dočekali i prijatelji i neprijatelji
