Čavalić: Apel tuzlanskim vlastima da nađu rješenje za ulične prodavače
Izvor: Admir Čavalić.
Godine 2010. Mohamed Bouazizi se zapalio benzinom. Razlog navedenog je što je lokalna policija zaplijenila proizvode koje je prodavao kao ulični prodavač bez dozvole.
Prethodno su tražili mito, a i navodno ga fizički napadao inspektor. Nakon čina samospaljivanja, Bouazizi je postao licem veličanstvene revolucije koja će se kasnije nazvati “Arapsko proljeće”. Hiljade i hiljade su izašle na ulice zbog njega.
Čin nepravde
Zašto je ovo izazvalo osjećaj nepravde? Zar Bouazizi nije mogao imati dozvolu, poštovati pravila i raditi kao što se to radi u dosta naprednijim, zapadnim zemljama.
Vjerovatno da jeste, ali u nekom drugom društvu – društvu inkluzivnih institucija, jednakih šansi, meritokratije, gdje se cijeni znanje, postignuća, uspjesi, a sankcioniše korupcija, nepotizam, zloupotreba položaja. Tunis nije takvo društvo. Nije ni Bosna i Hercegovina.
Daleko smo mi od takvog društva pa da je sve spalo na to da se napravi red kod uličnih prodavača koji zarade koju marku kako bi podigli porodicu, školovali djecu i preživjeli u ovom čudnom svijetu inflacije.
Zar ima razlike između Bouazizija i naših uličnih prodavača? Isti svjedoče tome da se u javni sektor (inspekcije također) zapošljavaju podobni, ne nužno i sposobni. Isti svjedoče da osuđenik slobodno hoda i putuje u druge zemlje. Isti razumiju sistem bodovanja i usmenih ispita raznoraznih komisija koje namještaju kako bi prošli oni koji treba da prođu.
Gledaju i svakodnevno rasipanje njihovog novca, budžeta, novca poreznih obveznika. Onda usred svega toga isti osjete moć institucija upravo na svojoj koži.
Razmišljanje o rješenju
Institucije bi trebalo prvo graditi kod onih koji su najviše povlašteni, a tek nakon toga se predstavljaju siromašnim, ugroženim, marginaliziranim. Ne ide suprotno, jer u tom slučaju dobivamo ekstraktivne, a ne inkluzivne institucije. To je temelj društvenog progresa.
Da su institucije inkluzivne razmišljale bi o rješenju, a ne kazni. Naše institucije su ekstraktvine i zbog toga imaju neki urođeni nagon, nekakav automatizam da odmah razmišljaju o kazni i kažnjavanju. To nije ljudski, organski, niti je preporučljivo iz učenja institucionalne ekonomije. Uostalom, ne daje rezultate, već samo stvara dodatne probleme, razdor i osjećaj društvene nepravde.
Normalna pojava u svijetu
Još da dodam da su ulične prodaje (flee and street markets) sasvim normalna pojavam širom svijeta – viđao sam ih od Amerike i Velike Britanije, Kolumbije preko Maroka, Moldavije i Rumunije pa sve do Indije – dio su kulture, tradicije, duha jednog grada, podneblja i sve su popularnije. Čak privlače i turiste. Znam da se neki malograđani mogu ježiti i prepasti istih, ali zato ima dovoljno građana da razumiju širu sliku.
Zbog svega toga, apel tuzlanskim vlastima da ili nađu rješenje, ili pak nastave sa visokim stepenom tolerancije spram onih najugroženijih. Treći put vodi u propast. (mojinfo.ba)
Čavalić: Apel tuzlanskim vlastima da nađu rješenje za ulične prodavače
