Ovca i pčela i daidža Mujo su iz dženneta malo na ovaj svijet svratili
Izvor: Ahmed Hrustanović, juni 2021. godine, Srebrenica.
Ne veže me puno sjećanja za njega. Upamtio sam ga vrlo smirena i bogobojazna dječaka koji je imao veliku želju da bude imam, da bude efendija.
Uzimao je hranu samo od onoga ko nosi bijelo
Daidža Mujo je ubijen nedaleko od Memorijalnog Centra Potočari u svojoj sedamnaestoj godini, pronađen je u masovnoj grobnici na Budaku odmah iznad mjesta gdje je sada ukopan.
Upamtio sam vrlo upečatljive priče o njemu i njegovom odrastanju. Po rođenju bio je bolešljiv te je znao po nekoliko mjeseci kao beba provoditi u bolnici u Beogradu.
Po povratku kuću hranu je uzimao samo od onog ko je nosio bijelo. Tako, kada su ga htjeli nahraniti morali su obući nešto bijelo.
Mujo je bio jedanaesto dijete koje je rodila moja bika Hava. Mujo je bio posebna ljubav. Volio je svakog i svako ga je volio. Bio je mamin mezimac, ali nikada to nije koristio.
Kao pravi imam
Bika je uvijek upozoravala svojih osam keva da ga paze i čuvaju: “Mejro, Ramiza, Zado čuvajte Muju…”. Mujo je pokazivao posebnu ljubav prema džamiji, učenju ezana i Kur’ana, prema imamskom pozivu.
U opkoljenoj Srebrenici, posebno u kampu Slapovići u Jadru, vakat u džamiji skoro da nije propuštao. Lijep mekam imao, još lijep ahlak i veoma stidan pogled i crvenilo u licu.
Sjećam se tetka Zada mi je pričala, ovamo kad su prešli, kad smo ga ukopali i kad ga više nije bilo, pričala mi je da u opkoljenoj Srebrenici se nije imalo šta jesti, a kamoli obući, no rahmetli dajdža Mujo je našao negdje nekakav crni mantil i često bi ga po kući oblačio, zamišljao da oblači imamsko džube.
“Seko, seko, kako mi stoji? Jesam li pravi efendija? Jednom kad sve ovo prođe, kad završim škole, nosit ću džube i ahmediju kao pravi imam….”
I dok pišem ovo suze mi teku, a poteknu haman svaki put kada svoje džube oblačim i ahmediju na glavu stavljam. Svaki put kad sa ofingera skidam svoje džube ova priča i ova scena mi je u glavi.
Ne znam ni kako Bog dragi mi pokaza put i kako me dovede do toga da danas budem u mihrabu o kojem je moj ubijeni daidža Mujo sanjao, ali možda je to i njegova posljednja dova ili dova moje drage bike Have.
Dušo smirena
Naumpadne mi moj smireni daidža Mujo kada sam ga jedne prilike sreo na putu iz Miholjevina ka Dedićima kako čuva ovce.
A ja, nemiran i znatiželjan zastanem, te kao mali vragolan pokušam da uhvatim i zaješem ovcu, a on će: “Nemoj ljubi daidža mučiti životinju, ovca je džennetska…”
Bika je uvijek to govorila: “Sine, ovca i pčela je iz dženneta.” Naučila je to od svog oca staroga efendije Šećana Čočića iz Daljegošte.
Naumpadne mi daidža Mujo, duša smirena, uvijek kod kur’anskog ajeta: “A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u džennet Moj!” (Al-Fedžr; 27-30)
Eto to je dajdža, moj Mujo. Pričat ću djeci svojoj kao što je bika njemu, nije sam ovca i pčela nego i Mujo je iz dženeta. Dobri bošnjački insan svaki je iz dženneta. (mojinfo.ba)
Ovca i pčela i daidža Mujo su iz dženneta malo na ovaj svijet svratili
