Prvi Bošnjak koji je danas doktorirao u Medini
Prvi Bošnjak koji je danas doktorirao u Medini (Saudijska Arabija) je uvaženi daija i cijenjeni hafiz Rusmir Čoković.
Rusmir Čoković od danas nosi titulu doktora islamskih nauka, u ovom slučaju hadisa. Na prestižnom medinskom Univerzitetu Čoković je uspješno odbranio doktorsku disertaciju.
Doktor Čoković je mladi bosanski učenjak koji osvaja ljudska srca svojim znanjem i lijepim ahlakom (ponašanjem).
Njegov angažman u približavanju i širenju vjere najbolje govori o kakvom profilu učenjaka je riječ.
Zanimljiva je činjenica da je njegova supruga hafiza Hanka Vlahovljak prva Bošnjakinja koja je diplomirala u Medini na Univerzitetu Taibah.
Biografija
Rusmir Čoković je rođen 1980. godine u Bijelom Polju. Osnovnu školu završio je u Berlinu, a gimnaziju u Sarajevu.
Diplomirao je 2009. godine na Fakultetu hadisa pri Islamskom univerzitetu u Medini, nakon čega je na istom fakultetu upisao postdiplomski studij.
Magistarski rad je odbranio 2014. godine na Fakultetu hadisa časnog na Islamskom univerzitetu u Medini Munevveri.
Hafiz Rusmir Čoković tek je treći postdiplomac iz Bosne i Hercegovine koji je magistrirao na Islamskom univerzitetu u Medini.
Pred većim brojem svojih kolega i prijatelja, hfz. mr. Rusmir Čoković odbranio je magistarski rad, koji je napisao na oko 400 stranica sa blizu 3.000 fusnota i sa preko 400 korištenih izvora, na temu:
“Naučno istraživanje i valorizacija nekoliko poglavlja poznatog djela Iršadu-sari li šerhi Sahihil-Buhari,Šihabuddina Ahmeda b. Muhammeda el-Hatiba el-Kastallanija, rahimehullahu te‘ala”.
Iršadus-Sari inače je komentar Buharijevog Sahiha.
Na ovom univerzitetu je upisao doktorat, čime je u toku dana zaokržio svoj akademski put. Oženjen je i otac dvoje djece.
Čestitka od supruge
Ovom prilikom danas je hafizova supruga napisala emotivnu poruku:
“Prijatelj.
Najbolji prijatelj.
Cimer.
Saputnik po bijelom dunjaluku.
Stariji brat.
Savjetnik.
Zaštitnik.
Moj otac, kad više oca nisam imala.
Moja majka, kad mi je majka bila daleko.
Muhaffiz.
Moj životni trener.
Otac moje djece.
Odgajatelj prvo mene, potom i naše djece.
Školovao me.
Vježbao sa mnom fiziku i matematiku.
Sve sijede koje ima, od toga je, jer ne možeš književni mentalni sklop lahko uputiti u pojam hidrostatičnog pritiska.
Ma šalim se, pojma nemam šta je to, nego zvuči super.
Od njega sam naučila prve hadise napamet, erbeine-n-nevevije.
Zapela na Džibrilovom, ali valja se učitelju dokazati.
Na njegovim rukama sam od prvog dana braka preslušavana Kur’an.
Kad se sjetim treme.
On me naučio da moram zapamtiti Usulu-s-selaseh.
Kavaidul erbea.
Pa Kitabu tevhid.
Pa Vasitijju.
Pa Tahaviju.
Jer je akaid najvažniji.
Pa preći Adžurumijju.
Elfiju.
Pa dalje redom
Taman pomislih riješila se, eto ga ide i nosi Umdetul ahkam.
Poslije Zadul mustakni’, sreća kasnije donese i Hidayu, on svoju, ja svoju, ali lijepo se nosimo sa razilaženjem.
Nema veze što vi to ne razumijete.
Ispitivao me znanje.
Maksuz i usput.
Podsticao i kad mi zbog mladosti svrha nije bila jasna.
Učio me prije svega toga arapski jezik.
Upisao me na institut arapskog jezika protiv moje volje.
Nemojte nikome pričati, ali hvala Allahu pa to nije bila 2020. jer je to sad vid nasilja.
Zamisli bruke.
Kasnije me podsticao na sve ostalo, etapu po etapu.
Vodio me kod njegovih šejhova.
Uveo me u njihove halke.
Ne samo to
Naučio me kako se ručno pere veš, jer mašinu nismo imali. Mada to još nisam savladala. Nabavili mašine kad me je od uspjeha u tome dijelilo vrlo malo.
Kako se kuhaju lahka jela, da ne umremo od gladi, jer nisam znala jaje ispeći. Pliva u ulju, ili izgori. Sredine nema. Holesterol zagarantovan.
Prva kafa je bila za trenutni infarkt, pa me podučio, pošto smo preživjeli, kako su tri male kašike taman za normalnu džezvu. Ko me ikad slaga da ide sedam?!
Kako se kači zavjesa.
Kako umutiti kolač s mikserom kojem desna žica iskače kad najmanje očekuješ. Tačno pod uglom tim i tim zakočiš i ne prska. Ali kad nisi matematičar da znaš odmjeriti ugao, ostaje ti da pišeš prozu i citiraš je dok čistiš ostatke šlaga sa viseće.
Kako se ušiva dugme. Ni to mi još uvijek ne ide.
Kako da stipendija traje trideset, a ne tri dana.
Kako 9.99 KM koje ugledam u granapu nije devet, nego deset maraka, da me ženske oči ne bi varale.
Kako se trebamo naći u parkingu Poslanikove džamije jugozapadno od kible.
Ima li tu blizu neki restoran ili market, kakav crni jugozapad?!
Kako ne mogu, kad me telefonom pita da opišem gdje sam, reći: evo imaju dvije ceste, a drveće je pored. Trebam naglasiti da je i nebo iznad, da se ne izgubim.
A ja namjerila objavljivati one patetične statuse da skupljam lajkove: “ja sam tvoje zrno pijeska u pustinji, ako me izgubiš svako će ti ličiti na mene.”
Ne da mi se.
Dug je spisak
Meni je bio sve i kad nekome nije bio ništa.
Moj suprug, na sve to.
Danas je dobio zvanje prvog doktora nauka iz BiH na Islamskom univerzitetu u Medini, pa molim Allaha da ga dunjalučka zvanja pomognu da dostigne i ahiretska priznanja.
Za nas lično to neće promijeniti mnogo, a niti za mene, jer je on odavno zavrijedio svaki vid poštovanja s moje strane, ali vjerujem da za ummet hoće.
Zato želim da javno iskažem sreću sa svima, da je moj učitelj i uzor zatvorio i ovu etapu života.
Mi ćemo i dalje ostati samo mi, bez prefiksa ispred imena.
Čestitam
Allahumme barik lehu ve lena.
Želim da se ljudi naviknu da je normalno s mjerom i bez stalnog smaranja odati priznanje nekom svom dok smo oboje živi, jer se kod nas Balkanaca to toleriše samo kad jedno od nas umre.
Tad svi halale.
A mi bismo voljeli umrijeti skupa, pa ako tako i bude, šteta da nema ko napisati.
Želim poručiti svim ženama da skupa sa svojim muževima mogu mnogo.
Skupa s njima mogu lakše uspjeti na dunjaluku, a i na Ahiretu, samo ako dopuste da im on bude ono što Allah želi od njih da budu.
I ako sebi pomognu da njemu budu ono što Allah želi od njih da im budu.
Nije problem imati i probleme, problem je misliti da ih je problem imati.
Da, nisam pogriješila u pisanju.
Muž i žena igraju za isti tim, nego nekad to zaborave, pa se zato dese problemi kod mladih ljudi.
Ostalo će se sve samo složiti.” (mojinfo.ba)
