Tišina odzvanja ovim mjestom i ovdje stanuju uspomene
Izvor: Od Drine od Zelenog Jadra. (JEZERO 4. JULI – REMEMBRANCE OF PAST TIMES)
Gorde, uspravne, gole jezerske breze s ponekim srcolikim listom kao licitarska srca nasmijanih slastičara što nekad hodiše drumovima ovim, dok biše sretnija vremena. Tišina odzvanja mjestom koje nije nikad bilo tiše nego što je sad. Vesela i garava čerga jezerska negdje je daleko i život je čini se sve dalje i dalje.
Sunčani novembar
Ovdje još samo stanuju uspomene što ih danas rasipamo ja i ovaj sunčani novembar, praćeni vjetrom što plete vjence od uvehlog lišća jeseni i mojih uspomena, stapajući svoj fijuk kroz puste krošnje i odnoseći moje uzdahe u beskrajno nebesko plavetnilo kojim brode oblaci kao uklete lađe zarobljene u procijepu vremena.
Sve je nestalo kao i voda iz ove zdjele na vrhu brda što je nestala, njene pihavice kojima je naš dobrohotni, naivni narod liječio “zlu krv”. Kao da je nju moguće izliječiti, ona se stalno obnavlja i truje a otrov raste u njedrima ovih brda, zajedno sa njihovim ljepotama i to je prokletstvo ovoga kraja.
Na rubu visoravni, tik pored opustjele škole neskladno blještavilo kršćanskog božijeg hrama, kao tapija na posjedovnom listu, a odmah do njega mezar nepoznatom iz ko zna koje epohe i vremena. Toliko je puta smrt marširala ovuda da je teško i upamtiti sve, ovo je jedan od onih krajeva za koje se kaže da stvara mnogo više povijesti nego što je realno može podnijeti. Između tih zamaha smrti dok još vonja njen memljivi zadah ovde se odvijao život.
Na momente je dostizao krešendo, koji se sa ove vremenske razdaljine čini teško dokučivim, predpotopnim ! Zato, samo puši vjetre, donesi mirise, donesi slatke strasti, rastjeraj tamjan kojim je okuženo sveto jezersko tlo, jer na tvojim krilima, konjima bijelim, na njihovim raspojasanim grivama dolaze sjećanja, a ja ih čekam, prizivam i sa njima plešem poslednji jezerski tango! Davno to bje kad je đavolji vrtlog usisao u tamne paklenske ponore sve što smo imali, radosti i tuge i sve one sretne dane.
Samo puši vjetre
Danas kao luda plešem dok oko mene jesenji vjetar vrtloge stvara, u kojima još pokoja uspomena zašumi, iz dubokih ponora zaborava. Samo puši vjetre, ti skitnico, lopove što kradeš odore breza, što ogoljavaš brda i zamećeš drumove, ti putniče svjetski, što donosiš i odnosiš, rušitelju i neimaru.
U tvom jauku mogu da čujem topot kopita i rzanje konja, vranaca i alata od čijih kopita još drhti tvrdi jezerski drum. Šapat tankih grana ogoljelih breza i jauk vijetra ponekad nadjačaju kliktaji dva golema jastreba što kruže iznad mjesta sa kojeg je život ustuknuo. Raširenih krila u zamahu slobode spuštaju se na bijela stabla ogoljenih breza i ponovo dižu nošeni južnim vjetrom što miriše zatišjem i snijegom.
U čemu je razlika između nas, možda u tome što oni uživaju u ovom trenutku a ja mahnito trpam pogledima u džepove sjećanja sve ove očaravajuće prizore, da bi ih sutradan u sivilu dalekog, tuđeg kraja drhtavo sklapao u cjelinu. (mojinfo.ba)
Tišina odzvanja ovim mjestom i ovdje stanuju uspomene