U jednoj pekari u Tuzli
Tekst preuzet (Facebook) A.C.
“U jednoj pekari u Tuzli… U radno vrijeme… Gužva. I najbolji burek na svijetu… Ona je mlada. Recimo druga godina fakulteta… Ima lijepu „bečku“ kariranu košulju… Farmerke i starke… Kosu jutros opranu.. Lijepe zube, i nasmijane oči…
Djevojka iz provincije
Izgleda kao prototip „Fine studentkinje iz provincije, koja je već na prvom koraku u Balkanskoj ulici morala postati velika i dorasla i ozbiljna i odgovorna i snalažljiva, jer je lijepo vaspitana i na ozbiljnom porodičnom poduhvatu, na studijama, tom luksuzu zbog koga se cijela porodica žrtvovala i od koje se to jednostavno i očekuje“…
Pored nje je čovjek… 50-55 godina… Nizak. Sijed, sa brkovima požutjelim od duhana… Prastarim hlačama, onim kao na peglu, cipelama iz Mukija i rasparenom košuljom… Reklo bi se, tipičan primjer radnika jedne od onih fabrika za koje često čujemo na televiziji kada njihovi sindikati blokiraju neku prugu ili autoput… Nervozan… I očigledno na mjestu na kome ne pripada… Nesnađen u gužvi i napetosti. I Bosni… I u 21. vijeku…
Izgleda kao otac koji je došao da posjeti kćerku na studijama u Tuzli… Da vidi gdje i kako živi ona… Da bude malo ponosan… I da ima šta da priča sljedeća dva mjeseca na kafi na poslu… Smaji Nosonji, Piksiju, Goranu, Senadu i Kemi… Kćerka donosi tanjir sa burekom za oca i stoje tik pored mene… Ona jede neki mali kroasan. Pa njoj uostalom ni ne treba puno…
Izgovara: „E sad ćeš da vidiš šta je burek. O tome sam ti pričala, aba“… I onda… Kreće otimanje… Ona pokušava da mu ubaci kusur od par žutaća, što mi kažemo “gvožđi”, i zelenih novčanica u džep… On je oštar u neprihvatanju…
„Neka neka, imam ja još od stipendije. Tebi treba više“, izgovara kćerka… Otac se trznu. Godinama uvježbano dostojanstvo i dozvoljeni minus se sukobiše u trenu u njegovoj glavi i on pokleknu i prihvati pozamašnu pozajmicu… Od cca 25 maraka.
Zajedno su i uživaju
Jedu ćutke… Zajedno su… Uživaju…
-„Kad ti polazi bus za Jelah?“
-“U 10…”
-“Ih super, stići ćemo. Mnogo mi je drago što si došao… Hvala ti. Čim prođe junski rok, eto me kući”, reče kćerka.
A ja razmišljam… Koliko li je ovakvih djevojki trenutno na privremenom boravku u Tuzli. Diskretnih heroja. Skromnih, ispravnih i dobrih… Zagledanih u budućnost, koju sada stvaraju. Svojim svakodnevnim odricanjem i trudom. Koliko li je roditelja po onim zaboravljenim gradovima po Bosni, a i Hercegovini… Siromašnih i pristojnih… Maksimalno stisnutih. Uskraćenih za svako zadovoljstvo. Zarad budućnosti… I zato što je to kod nas tako normalno… Jer pobogu “imaju studenta“.
Mislim u sebi… Tko li će se usrećiti sa njom? Koja firma, sud ili bolnica? Tko li će biti srećan da je sretne, i pametan da se odmah zaljubi i da je ne pušta ni za kakav šljašteći-hipnotišući-privlačeći silikon, hijaluron ili šminku? Kome li će ona roditi neke nove studente? Koje će ispravno odgojiti, naučiti vrijednostima, ponosu i ispratiti u bijeli svijet. Zbog kojih će se i ona svega odreći, za nekih 20 godina…
Volio bih da provirim…
Volio bih da mogu da provirim u ovu pekaru za jedno 50 godina i da je zateknem sa ocem (djedom) i kćerkom (unukom)… Kako njupaju… I smiju se…. Jer… Siguran sam da će doći vrijeme da ovakvi ljudi budu sretni. Jednostavno mora biti tako. Mora jedanput krenuti. To je igra velikih brojeva, tj. godina. Mada… Pročitah skoro, da ovi iz ove pekare šalju ponekad zaleđene tepsije avionom…
U Vancouver, Sidney, Stockholm… Željnoj dijaspori, koja ne pita za cijenu… Za taj stari poznati osjećaj na nepcima. I povratak u mladost, uspomene i bezbrižnost… Tko zna gdje će se sve jesti. Ionako, ljudi za stolom, tj. porodica je važna… Meridijan ne.” (mojinfo.ba)
U jednoj pekari u Tuzli
