Noć kada su žene, djeca i stari osuđeni na smrt
Autor: Cejko Kahteran, Zecovi (Prijedor).
Ustadoh iz kreveta nakon ne prespavane noći u kojoj su kroz glavu prolazile slike iz prošlosti. Slike od prije 29 godina, koje su me kao aveti prošlosti, još jednom podsjetile na tu ”crnu” noć izmedju 29. i 30. aprila 1992. godine.
Ubijeno povjerenje
Noć kada je ”ubijeno” povjerenje među ljudima. Kada je ”ubijen” slobodarski i antifašisticki Prijedor. Noć kada je ubijen ”Prijedor… grad mladosti i ljubavi”. Noć koja je bila početak zla koje se moralo desiti prema zamislima velikosrpskih dželata kako bi Prijedor postao ”srpski” i samo srpski.
Duboko pod utjecajem svih onih slika koje su mi se cijelu noć u glavi vrtile poput nekog filma strave i užasa, bezvoljno sam sjeo za kuhinjski sto. Mučila me jedna stvar. Jednu dilemu sam imao u glavi.
”Da li napisati nešto i podsjetiti ljude na ono što je počelo baš te noći kada su velikosrpske vođe uz pomoć vojske i policije nasilno preuzele vlast u Prijedoru. Vlast koja je bila izabrana demokratskim putem, a smijenjena uz prijetnju oružjem.”
Znam da će se…
Znam da će se na stotine, ako ne i hiljade preživjelih Prijedorčana, svako na svoj način, prisjetiti tog sramnog čina prijedorskog SDS i tadašnje JNA koji su se u lice ”nasmijali” demokratiji i volji naroda. Ovim činom je SDS Prijedora i rukovodstvo JNA, kao i policije pokazalo kako u njihovim glavama nema mjesta za toleranciju, za demokratiju. Niti mjesta za brigu o volji naroda.
Oni koji su stajali iza svega ovoga nalaze se na intelektualnom nivou neandretalaca čiji kapacitet mozga i razmišljanja je nesto malo iznad životinjskog. A to se kasnije i pokazalo. Da sve sto su bolesni umovi osmislili svodi se na nasilje, ubistva, progone.
Na kraju odlučih da ipak, u ime istine svih nevinih žrtava i sveg zla počinjenog na tlu Prijedora i okoline i sam dam barem mali doprinos očuvanju sjećanja na ”početak kraja” jednog divnog suživota na ovim prostorima. A zbog želje za stvaranje nekakvog Prijedora koji to nikad nije bio niti će kad da bude, a niti može da bude ”srpski”.
Pa čak ni kada se svake godine ulicama Prijedora u društvenim objektima, javnim i kulturnim institucijama prospe na stotine litara ”Svete vodice” sa željom da se markira kako je Prijedor ”srpski”.
Tog jutra
Tog 30. aprila 1992. godine, kao i svakog drugog jutra, poranile su prijedorske majke, te ustale da isprate muževe na posao, djecu u škole, a da zatim nastave sa svojim svakodnevnim poslovima. Ustala je majka Đula u Zecovima, Selma u Biščanima, Vasva na Hambarinama, Lucija u Staroj Rijeci, Mara na Briševu, Enisa u Kamičanima, Sevla u Kozaruši.
Ustale kao i uvijek što su činile jer… ipak je to bio dan kao i svaki ”drugi” dani koji su dolazili i prolazili. I kao takvog su i započeli pa i završili dan. U Garevcima se djevojčica Majda spremala za odlazak u školu. Iz Ljubije je krenula Katica, iz Čarakova Merina, Rakovčana Nisveta.
Krenule su kao i svakog drugog dana od kako su posle u školu. Radujući se da ponovo sretnu, Mirsadu, Nirjanu, Zoricu, Aidu, Ankicu i ostale drugarice sa kojima su se igrale i družile u školi.
Presuda o pravu na život ili smrt
Ni ove curice bas kao ni prijedorske majke iz svih dijelova opštine Prijedor nisu mogle ni da slutite kako je te noći donesena presuda. Presuda o pravu na život ili smrt. Presuda koju su donijeli velikosrpski dželati, te na taj način direktno odlučili o smrti 256 prijedorskih majki i 10 prijedorskih djevojčica.
Poslušnost srpskim vlastima
Tog dana 30. aprila 1992. godine u svim institucijama takozvane srpske opštine Prijedor sjedili su (ne)ljudi, policajci, profesori, doktori, političari koji su marljivo pravili liste smrti na kojima se u samom vrhu nalaze dojučerašnje radne kolege, prijateli, komšije, kumovi.
Na talasima Radio Prijedora oglašavao se profesor Mile Mutić, pozivajući svoje, dojučerašnje stranačke kolege iz SDP-a, svoje učenike, roditelje svojih učenika na ”pošlusnost” srpskim vlastima koje su tu da se ”brinu” za sve građane Prijedora i okoline.
Nastavljao je Mile Mutić sa svojim lažima vješto sročenih u glavi jednog profesora srpsko-hrvatskog jezika, ali i pjesnika koji je bio ”vičan” peru i riječima. Ovoga puta su njegove izgovorene riječi pune neistina pozivale na ”poslušnost” onima koji će selektivno ubijati jedne po jedne dok ostali ”poslušno” ćute i čekaju na svoj red.
Planovi likvidacije
Sjedili su nastavnici i profesori ”Srbi” sami odvojeni od svojih ”kolega” nesrba praveć planove likvidacije istih. Planove pokolja i zla. Prva ”hapšenja” ubijanja i stvaranja logora počela su nakon sto su ”srpske” vlasti donijele odluku o ranijem završetku školske godine. O otpuštanju sa posla svih nesrba.
Prvi na listi smrti bili su demokratski izabrani predstavnici vlasti u opštini Prijedor. Tako je svoj život u ”klaonici” Omarska završio Muhamed Čehajić. Nakon njega dolaze doktori poput Ese Sadikovića, Željka Cikore, Kemala Cerića i mnogih drugih.
Zvjerski mučene
U Omarskoj su srpski neandretalci držali zatočene prijedorske intelektualce poput Nusrete Sivac i još 20-tak drugih žena i djevojaka gdje su zvijerski mučene na sve moguće načine kako bi tadašnja ”srpska” vlast jasno stavila do znanja da u toj vlasti nema onih koji imaju mozak ili bilo šta ljudsko u sebi. Pokazali su kako je ta ”vlast” sačinjena od umnoporemećenih osoba koje su pokušale da liječe svoje komplekse iz mladosti tako sto će da ubiju sve one koji su bili bolji od njih.
Bila je to noć izmedju 29. i 30. aprila 1992 godine. Noć kada su se aveti fašizma, četništva i velikosrpskog nacionalizma proglasile ”gospodarima” života i smrti u opštini Prijedor. Bila je to noć kada je na smrt osuđeno 3172 osobe, od toga 256 majki, 10 djevojčica, 102 prijedorske djece. (mojinfo.ba)
Noć kada su žene, djeca i stari osuđeni na smrt Noć kada su žene, djeca i stari osuđeni na smrt
Noć kada su žene, djeca i stari osuđeni na smrt
