Anksioznost: Ako shvatiš da ti je loše, da kotrljaš dane uzbrdo na strah…
Izvor: Beleške sa psihoterapije, autorica: Jovana Kešanski.
Što se tiče anksioznosti, napisala bih ovo: ako shvataš da ti je loše, da kotrljaš dane uzbrdo, na mišiće, na strah, na paniku, na znoj, aritmije, tahikardije, zastrašujuće misli, hipohondriju… Ako imaš malo snage, samo jednu mrvu, nemoj da je gubiš čekajući da te ljudi oko tebe razumeju, da ti kažu umirujuće reči, da te podignu…
Često se dešava da nisu u stanju, da ne mogu da shvate, van je njihovih dometa, jednostavno hteli bi, ali ne mogu da razumeju koliko god im pričao, koliko god ležao, bledio, gubio apetit, san, koncentraciju, elan, volju za životom. Desiće se da ti kažu nešto zbog čega će ti biti još gore:
-trgni se,
-sve imaš,
-prenemažeš se,
-idi radi nešto,
-ne možeš tako,
-ti moraš!
Znaš li ti koliko ljudi bi dalo da imaju ovo što ti imaš? Kako onaj tvoj poznanik sam, nema roditelje, nikoga, pa gura lepo, ne kuka? Ne možemo više da te gledamo! Kako ne znaš šta ćeš od sebe, šta se sa tobom dešava? Ponašaš se k’o da si bolestan…

Čekajući podršku
Čekajući podršku, minimalnu, uglavnom dođe do nenamernog produbljivanja anksioznosti, nabije ti se krivica, griže savesti, bes, ljutnja, još veći strah da zaista sa tobom nešto nije u redu. Uvere tvoj, svemu podložan um, da si lud, jer da nisi, ti bi kao tvoj poznanik “koji je sam na svetu”.
Pa te smoždi tuga i bes jer te “niko ne razume”, duša boli, pa kako, to su najbliži, pa ti bi drugačije na njihovom mestu. Pa zašto nemaš oslonac, pa eto vodopada suza. Pa nije fer, pa kako mogu to da ti kažu, zar ne vide kako ti je? Nije uvek sve fer.
Zato sebe sa onom mrvom snage podigni na noge, klimave ili ne, tvoje su, služe još uvek, pa se potapši po ramenu, desnom levo, jasno, levom rukom desno, ohrabri se! Kaži sebi: Boli, boli do kosti što nema podrške i razumevanja, ali izgleda da ćemo ovo sami. Ti i ja. Da ne bi zglajzali još dublje.
Sad ćemo mi lepo nama da pomognemo, ne čekajući druge (uvek za sve). Pa ćemo potražiti pomoć. Ili ćemo, ako nije baš strašno, malo promeniti navike, rutine, ljude koji nas još više mrljave, ali svakako ćemo sebi pomoći. Kad se to desi, za mesec ili dva ili godinu, bićete najponosniji na sebe, znam. Posebno što ste naučili da sami sebe možete da (o)držite u životu, i da je osloniti se na sebe ne, poželjno, nego oduvek i zauvek neophodno. (mojinfo.ba)
Anksioznost: Ako shvatiš da ti je loše, da kotrljaš dane uzbrdo na strah…