Dvadeset šest godina od zločina u Stupnom
Izvor: Zavidovićki heroji odbrane 1992-1995 (Facebook stranica), Wikipedija.
Mnogi Vareš nazivaju “krajem svijeta” jer iz njega put nikuda ne vodi. U listopadu (oktobru) 1993., Hrvatsko vijeće obrane (HVO) u Varešu izdao je ultimatum Bošnjacima u selima Daštansko i Stupni Do prema kojem bi morali predati svoja oružja. Međutim, HVO je naknadno povukao ultimatum.
Sila je počela carovati
U oktobru 1993. godine iz Vareša izlaza nije bilo. Pretvoren je u logor. Osvanuo je 23. oktobar te ratne 1993. godine, dan kad Vareš ispisuje najkrvaviju stranicu svoje historije. Jedinice HVO-a iz Vareša, potpomognute “Apostolima” i “Maturicama” iz Kiseljaka, počinili su svoj krvavi pohod na selo Stupni Dol i grad Vareš. Nakon što je Armija BiH napala položaje HVO-a u Varešu, Milivoj Petković je naredio Rajiću “preuzimanje kontrole u Varešu”.
Oktobra 21. Rajić je napustio Kiseljak s 200-injak vojnika HVO-a, među njima postrojba Maturice i Apostoli, te prošao teritorij pod kontrolom bosanskih Srba te stigao u Vareš idućeg dana. Slobodan Praljak mu je naredio da “sredi situaciju u Varešu” te da “ne pokaže milosti prema nikome“.[6] Stupni Dol je tada imao oko 250 stanovnika, od kojih je 35 bilo vojnika.[6]
Postrojba zakrabuljenih vojnika HVO-a u uniformama, kasnije identificirana kao skupina tek pristigla iz Kiseljaka i Kaknja, ušla je u selo i napala tamošnje vojnike Armije BiH i civile. Rajić je potom svojim ljudima naredio pretraživanje bošnjačkih kuća i skupljanja svih vojno sposobnih muškaraca kako bi ih zadržali.[6] Ni snage UNPROFOR-a, niti promatrači Europske unije, tri dana nisu uspjeli ući u selo i ispitati točnost tvrdnji o grozotama.
Strateška važnost
Osim što je selo Stupni Do imalo stratešku važnost, bilo je središte za krijumčarenje robe. Napad na Stupni Do nije bila službena akcija HVO-a, već su ga poduzeli pripadnici HVO-a koji su, poput Ivice Rajića, duboko ogrezli u krijumčarenje na crnom tržištu, a cilj mu je bio dati lekciju Bošnjacima.[7] Dvanaest seljaka je HVO natjerala u štalu koju je zapalila, ali su uspijeli pobjeći. Ipak, nekolicina leševa je nađeno zapaljeno u njihovim kućama.
Gotovo cijelo selo je bilo razrušeno. Od 37 žrtava, samo su šestero bili vojnici.[6] Kako bi se prikrili zločini pred međunarodnom zajednicom, Rajić je pokrenuo lažnu istragu sa pogrešnim informacijama čiji je cilj bio sakriti pravu prirodu zločina u selu.[6] U Stupnom se Dolu radilo tek o bitci bande kriminalaca. Haaški sud za to je optužio samo Rajića.
Poniženja i ubistva civila
Sa lica zemlje nestaje selo i njegovi stanovnici, kojima je jedini grijeh to što su Bošnjaci. Razularene falange u ranim jutarnjim satima upadaju u selo i počinje ubijanje. Zaslijepljeni mržnjom, krše sve norme ratovanja. Iza sebe ostavljaju smrt kao svjedočanstvo njihovog zvjerstva. Četrdeset četiri ubijena života, prekinuta djetinjstva, neostvarene mladalačke želje, dječak i djevojčica, koji su imali samo tri godine, bit će njihova savjest gdje god bili i gdje god se krili.
Oni će ih pratiti i podsjećati kakav su zločin počinili 23. oktobra u Stupnom Dolu. Dok su u selu ubijali, u gradu su hapsili i odvodili u logore, u kojima su zatvoreni muškarci bili premlaćivani i ponižavani. Maskirana lica govorila su o njihovom kukavičluku i želji da ne budu prepoznati, kao i sramotnosti njihovog čina. Pored ubijanja, zatvaranja u logore, premlaćivanja, pljačkanja i silovanja, vršili su i urbicid – zapalili su stambeni blok, hotel, silos itd. Pamtimo i nikada ne zaboravimo. Nije to tako davno bilo. (mojinfo.ba)
Dvadeset šest godina od zločina u Stupnom
