Govorio je tetki da ako umre prije da ga u Bosni ukopaju
Piše: Ahmed Hrustanović, imam u Srebrenici.
Rahmet ti duši dobri insanu. Imam osam tetki. Sa mamine strane sedam, a sa očeve jednu. Mamine sestre i babina jedna. Odrastao sam kao i većina mojih tetića uz majke, tetke, nene jednom riječju uz puno žena koje su prenijele na nas mnogo emocija.
Slušati grupni plač, nakon pada Srebrenice u srpske ruke i nakon što niko naš nije došao, bilo je preteško. Sada sa ove distance gledajući, bilo je to nešto što je obilježilo moj život za sva vremena. No naše živote također obilježili su i četiri starija tetka, Šaćir, Šaban, Nedžad, Amir i mlađi tetak Avdo. A ostali muževi naših tetaka su pobijeni u genocidu; Šemso, Omer, Ramiz.
Bili su to jedini odrasli muškarci
Bili su to jedini odrasli muškarci u našim životima koji su, posebno tetak Šaćir, bili uz nas kad nam je bilo najteže. No, u posebnom sjećanju mi je ostao tetak Šaban. Nosio je ime moga starijeg daidže pa mi je i tako ostao upamćen.
Prešao je preko šume 1995., nastanio se u Banovićima, 2001. sa porodicom otišao u Ameriku. U Banovićima sam išao u posjetu tetki Ajši i rodicama koje su bile moja generacija, što je značilo igra bez prestanka ali i upoznavanje. One su ostale u Srebrenici do 1995., moja porodica i ja deportovani 1993.
Odmah nekako iza pada Srebrenice i tih godina dok nisu otišli za Ameriku često smo kod njih išli. Sjećam se i pješke smo ponekad išli preko Vijenca iz Lukavca ili se švercali nekim autobusom. Nismo imali za karte.
Te godine je obilježila i moja kožna bolest i pojava neki rana neobjašnjivih, nešto kao šuga ili šta li je bilo, ne znam. Znam da sam se stidio toga i puno mi je smetalo. Takav bolestan, stidan i posramljen kad bi došao kod tetka Šabana on bi me hrabrio i pravio se kao da to i ne postoji, kao da to nije ništa. Pa, pobogu, nije ništa gore od onog što smo u Srebrenici preživjeli.
Bio je veliki veseljak
Bio je veliki veseljak i dobre duše, sve sto je imao iznio je pred nas i gledao nas kao svoju rođenu djecu. Govorio mi je da sam isti Rile, moj otac, njegov vrsnik stariji malo od njega, to me posebno radovalo. Zamišljao sam kako bi me moj babo hrabrio da je došao.
Navečer kada bi pošli na počinak, tada su bile nekako u modi one vreće za spavanje, ja sam želio žarko u njoj da spavam, ali znajući da imam bolest, mama nije to htjela dopustiti. Bojala se da sutra kad odemo, iako se opere, da neće preći ta šuga na rodice.
Kada je to čuo tetak Šaban, odmah se razgalamio i reko: “Evo tebi roki moja vrećica, ima to u njoj da spavaš i to pored mene, pusti ti šta ove žene pričaju. Sve će to tebe proći, bit ćeš ti veliki momak, ha ja!”. Tada mi je se zavukao u srce. Posebno sam ga zavolio. Njegova razbribriga mi je trebala. Njegovo veselje i smijeh su bili bijeg od užasa kojeg je preživio preko šuma Podrinja toga jula 1995.
No, život ga odveo daleko. Htio je svojoj porodici i djeci još bolje uslove da stvori i uspio. Ali nikad više živ u Bosnu došao nije. Dvadeset godina se hrabrio i nije odvažio da se ponovo susretne sa traumama bosanskim koje su ga u stopu pratile.
Kad bi slao poklone
Posebno veselje je bilo s njim pričati na telefon, a kad bi slao poklone gledao bi svih da se sjeti s onim što neko voli. Meni je poslao kameru digitalnu Sony, još davno prije kada ovi smartphoni nisu bili u modi i još mnogo drugih stvari.
Imao je plan da ovo ljeto dođe, da ostane u Bosni pola godine, da priprema teren da se vrati skroz. Ali Božiji plan je bio drugačiji. Vratio se svome Gospodaru Allahu dž.š. prije nego majci i ocu u Bosnu gdje je i kuću napravio.
Bio je bolestan, šećerna bolest ga mučila, nosio je traume genocida, kao da je imao osjećaj da će prije otići i govorio je tetki da ako umre prije da ga u Bosni ukopaju. Tako je i bilo, došao je u Bosnu opet i u njoj zauvijek ostao. Bosanski čovjek, sudbina teška kao da za bolje i ne znamo.
Ali njemu, mom dragom tetku, bit će ako Bog da bolje na Budućem svijetu. Molim Gospodara svjetova da Šabana obraduje i razveseli kao što je i on mene hrabrio i veselio dok sam siroče bio. Amin. (mojinfo.ba)
Govorio je tetki da ako umre prije da ga u Bosni ukopaju
