I blagodati imaju razne boje

I blagodati imaju razne boje

Piše: M.S.

Moja priča počinje u srednjoj školi. Doba u kojem nam je nerijetko važnije šta o nama kažu i misle “prijatelji” iz klupe, negoli šta je u stvarnosti važno. Baš kao i djeca danas, i ja sam tada bila preokupirana mislima, kako će i da li će me prihvatiti “oni u razredu”.

Jer, mnogo je u mom kraju bilo izraženo da djeca sa sela i djeca iz gradova ne mogu baš biti na “istim talasima”. Ja sam bila od ovih prvih. Naravno, iz bojazni od neprihvatanja, asimilirala sam se u društvo. U tom vjetru asimilacije i stapanja u gomilu, naravno, bješe neizbježan vjetar zvani “moda”, “ljepota” i još mnogo šta.

Sretno djetinjstvo

Uzvišeni Gospodar s.w.t. mi je dao da dolazim iz porodice koja nije imala mnogo, ali je imala dovoljno, elhamdulillah. Nisam mogla ići u korak sa svim djevojkama iz razreda, a škole pogotovo. Jer, bila sam od onih koji srednju školu počinju i završavaju sa 2KM u džepu i to kada ima.

Ako ujutro pri polasku u školu na regalu nađem 2KM, znala sam da su ostavljene meni za sendvič, a ukoliko ne nađem, onda idem praznih džepova. Ali elhamdulillah, Allah mi je dao da se uvijek vratim kući živa i zdrava i onda moja mama počinje pripremu sofre za nas; ona, babo, moje sestre i ja.

Iskreno rečeno, ja kroz svoje djetinjstvo nisam osjetila nikakvu težinu, neimaštinu pogotovo, hvala Allahu. Jer, mnogo su se trudili i mama i babo da nam pruže sve što nam treba. Nijedna od nas nije znala za dane kada nije bilo marke u kući, a pri tome jedna na fakultetu, jedna u srednjoj, a jedna u osnovnoj školi.

Ja sam za takve dane saznala prije nekoliko mjeseci, kada sam iz usta svojih roditelja čula kako su znali plakati jer nisu znali šta će za sutra. Nemaju ni marku u kući, a kamo li nešto više. A svaka od nas, bila je daleko od tih suza.

Opet bi mama naveče napravila najljepšu pitu i najmirišljiviji hljeb. Reš pečen, baš onako kako svako od nas voli, sjedeći sa nama i pričajući, smijući se, kao da su pleća slobodna od briga. Zar je potrebno uopšte i pitati se zašto je zadovoljstvo roditelja u islamu, odmah nakon zadovoljstva Gospodara s.w.t.? Allah da se smiluje našim roditeljima. Da se vratim na mene, u srednjoj školi i sve one vjetrove trendova.

Nisam previše voljela šminku

Nisam bila od onih koji su voljeli mnogo šminku, modu i neke stvarčice. Uvijek sam bila nekako “out” iz tih trendova, međutim, sa početkom drugog razreda u srednjoj školi, počela je i jedna boljka da mi jede samopouzdanje.

Naime, uslijed poremećaja hormona, na mome licu su se dešavale neke promjene, koje su bile itekako uočljive.

Međutim, u mojoj okolini gdje sam rođena, iako su vidjeli, šutjeli su, valjda smatrajući da je to normalno ili su jednostavno za mene govorili “jadna curica”. A sjećam se sebe kako počinjem nosati nekakav napuhani debeli šal oko vrata, iako nisam bila ljubitelj toga. Omotala bih ga oko vrata, te bi se on nekako napuhao, da sam uspjela nekada da se “uvučem” skrivajući promjene na licu, jer sam imala osjećaj da svi gledaju baš u to.

Zatvorila sam se u sebe

Istini za volju, možda nisu gledali konstantno, ali vidjeli su sigurno, jer je s vremenom postalo izraženo. Mnogo sam se zatvorila u sebe u tom periodu, bojeći se prozivanja, ismijavanja i čega sve ne. Jedne prilike, kroz razgovor sa jednom djevojkom iz razreda, došle smo na temu o tretmanu koji bi mogao da mi pomogne, da uklonim to sa lica. Naravno tu opet na snagu stupaju finansije.

Tretmani su koštali 15 KM i trebala sam ići dva puta mjesečno. Roditelji su odvajali dok su mogli, a onda sam se ja Allahovom milošću upoznala sa tim tipom tretmana na koji sam išla, pa sam počela sama da to radim na svome licu, bez dodatnih troškova. Čime sam koliko toliko, nadam se, olakšala svojim roditeljima.

Jer oni mene nisu mogli gledati kako se povlačim u sebe, a ja nisam mogla da tražim stalno novac, jer sam postajala svjesnija da to nisu male pare i da nekada to možda i nema u kući.

Sve ovo je povezano

Možda još uvijek sve rečeno nema konteksta i čini se kao nepovezano sa temom, ali je uveliko povezano sa narednim redovima. Česta je pojava među nama, insanima, da ne cijenimo blagodati koje imamo. Mnogo često se može čuti među ženama, djevojkama, kako se žale na menstrualne bolove, pa čak ponekad se i neslane šale zbijaju na račun toga. Allah da nas sačuva nezahvalnosti Njemu.

Ja kroz sav taj period nisam razmišljala o tome, iskreno rečeno nisam se ni žalila, jer nisam imala kad i na šta. Jer, nekad u osnovnoj školi sam dobila prvu menstruaciju, možda sam u srednjoj školi doživjela nekih par ciklusa. Bili su neredovni, a onda u drugom razredu srednje škole, sve je stalo.

Pa kako da se žalim na nešto što sam rijetko imala ili nikako nisam imala. Dugo godina poslije toga sam to smatrala kao olakšicu, jer ne moram prolaziti kroz sve bolove, neugodnosti isl., ne razmišljajući o onim većim uzrocima ali i posljedicama svega toga.

Čak i u studentskim danima, bila sam od onih koji nisu mnogo razmišljali o tome. Smatrala sam se pošteđenom. Kako neozbiljno razmišljanje…

Allah me je počastio na mojoj prvoj godini fakulteta da se pokrijem, elhamdulillah. Što mi je došla kao neka olakšica po pitanju promjena na licu koje sam još uvijek imala. “Ne moram se kriti i povlačiti u sebe, a kada sam sama u kući, svakako me niko od ljudi ne vidi.” – govorila sam sebi. Ali da se razumijemo, nije moj cilj bio da hidžab stavim da bih to sakrila. Znamo mi da se mnogo vrijednije stvari čuvaju hidžabom.

Predavanje na fakultetu

Sjećam se, bješe predavanje patologija, večernji sati, neka je profesorica mijenjala našeg profesora. Do mene je sjedila moja prijateljica, baš kao i u stara vremena, u srednjoj, skoro od samog početka bile smo zajedno. Znala je za moje stanje i za moje promjene na licu. Ona je bila jedini insan van moje porodice, od kojeg nisam krila te promjene na mome licu, a nije mi se nikad podrugljivo nasmijala zbog toga.

Predmet sam za sebe kaže šta je,”patologija”, mnogo zanimljiv. U jednom trenutku profesorica poče pričati o tumorima jajnika, o raznim stanjima, te pri tome poče nabrajati simptome. Dok su drugi studenti zapisivali šta je govorila, ja sam blijedo gledala u projektor i slike baš onih promjena na licu koje i ja imam, i poduži spisak simptoma, koji kao da su mene opisivali. Te smo se moja prijateljica i ja samo zgledale.

Tada sam se trznula iz tog nekog bježanja od istine, a i prijateljica mi je malo pripomogla, toplo me bodreći “stvarno moraš ići to kontrolisati”. I krenuh…

Nove dimenzije

Allah je dao da odem kod jedne doktorice, koja mi propisa kontracepcijske pilule i tu sve poprima nove dimenzije. Osoba sam koja ne zna “cuclati” bombone, već ih grizem, “hrumam” što bi stari narod rekao. Nikada u životu mi nije pukao zub, do jednog dana. Bješe mentos bombona, da je bar bila tvrda…a nije. Kako sam zagrizla, jedan od donjih molara (kutnjaka, što bi naš narod rekao) mi puče po pola. Riješim to, kontajući, “ma hajde to je vjerovatno do bombone, jest da nije bila tvrda, al´ et´, dešava se…”.

Kosa počinje opadati u većoj mjeri nego je prije opadala. Ubjeđuju me oni oko mene “ma to ti je zato što je stalno pod mahramom i zavezana”. Rekoh “vjerovatno i jest zbog toga, nema veze valjda stane”.

Koža se suši i počinje da se peruta, uglavnom po licu i za to mi pronađoše dijagnozu “ma hajde to je vjerovatno od vjetra, ili zato što ne voliš kreme”, a inače sam imala masnije lice, tj. nikada mi nije trabala krema, niti sam imala problem sa perutanjem kože sa lica. Ali zanimljivo, o onim promjenama na licu, niko ni riječi, jer znaju da ne znaju, kao ni ja.

Al´ eto, čovjek počesto u velikom strahu počinje trčati od mjesta do mjesta, od mišljenja do mišljenja, ne bi li našao najbezbolnije da sebi pripiše. Allah je dao da smo na fakultetu učili mnogo toga, te sam bila upoznata sa
nekim stvarima za koje sam znala i vidjela po nalazima da nisu bile uredu. Naravno, ova doktorica se držala svoje terapije, čak ni ne predlažući mi da idem endokrinologu i sl. da vidim šta to nije uredu pa mi ni ta njena terapija ne pomaže. Jer svaki put kada bih vadila kontrolne nalaze, dešavalo se da su dva hormona, od kojih jedan posebno, bili bi daleeeko iznad referentnih vrijednosti.

Vjerovatno si se zato pokrila…

Jedne prilike, dođoh kod te doktorice, koja je imala medicinsku sestricu, koja je počesto znala imati neumjesan pristup prema pacijentima, ne samo prema meni i ne samo u ordinaciji, već i na hodniku i prema starijima i mlađima. Uđoh u ordinaciju, te u toku ispitivanja, medicinska sestra se ubaci sa pitanjem: “Vjerovatno si se pokrila, kako bi skrila te promjene na licu?”.

Nisam znala da li je to pitanje ili onako usputni mahalski komentar, ali samo sam uspjela reći: “Moja mahrama nema veze sa tim…”, a u glavi nastade oluja mišljenja. Gledam u nju, razmišljajući: “Eh da samo znaš koje bogatstvo je mahrama…šta je mahrama, koliko straha i suza je koštala ista… Nikada je potcijenila ne bi, da znaš njenu vrijednost!”.

Nakon šest mjeseci pijenja terapije koja mi ni na trenutak nije pomogla, uslijediše mnoga testiranja, od višednevnog vađenja krvi po par puta u sedmici, preko UZ abdomena, štitne žlijezde, pa do MR (magnetne rezonance) hipofize, zbog sumnje da postoji tumor na hipofizi.

Kao student radiologije, mnogo sam pacijenata dočekala na MR-u, CT-u, RTG-u, UZ-u, te ih ispratila odatle. Shvatala sam njihov strah i onu neku fobiju kako kažu od “tunela” prilikom snimanja magnetne rezonance, strah od CT-a jer znaju da se tu ne šalje pacijent ako je nešto bezazleno.

Jer, kratak period prije toga i ja sam ležala na stolu MR-a, boreći se da što manje gutam pljuvačku, da što manje trepćem, da se što manje pomjeram, pokušavajući maksimalno slušati tehničara koji sa konzole, preko mikrofona pita: “jesi l’ dobro?”, a ja u glavi kontam: “u kojem dijelu mozga je sad i je l’ šta našao…?” – odgovaram kratko: “dobro sam”.

Idi kući, budi sa svojim roditeljima

Sjećam se, rođak mi govori: “Sine, trebala bi ići kući, budi sa svojim roditeljima, sa mamom.”. Ona kad god me nazove pita: “Kako je, šta je doktor rekao, jel’ nešto ozbiljno?” – dok pri tome, kad god bi sa mnom pričala, bila bi u potpunosti mirna. Ali, sjećam se, otišla sam kući i ona me ispituje o nalazima i rezultatima. Tako mi Allaha, one suze koje su joj iz očiju kanule, imala sam osjećaj da su teže od dunjaluka. Sjećam se riječi: “Terapija koju je pila, mogla ju je ubiti!”, koje mi je saopštio rođak, prenoseći od doktora, mog endokrinologa.

Sve ovo vrijeme ja kao da sam sanjala, nisam potpuno ozbiljno shvatala svoju situaciju. Jer, nije bilo bola. Valjda, mozak opušteniji kada ne boli, kada nije pod pritiskom. Na sve to se nadovezao period kada trebam piti sedam tableta dnevno. I sjećam se, ko god je ugledao tablete na stolu, pitao me: “Pa zar imaš šećer?”, a ja sam se umorila od objašnjavanja, nečega što ni sama nisam u potpunosti, slobodno rečeno, htjela shvatiti.

Nagon za povraćanje i spavanje

Mnogo dana je svanulo kada sam sjedila ispred tanjura punog meni omiljene hrane, ali nisam mogla jesti. Gledam u hranu, gladna, a ni miris ne mogu podnijeti, zbog konstantnog nagona za povraćanje. Mnogo je dana kada nisam mogla držati glavu uspravno jer mi se mnogo spavalo, dok su pri tome knjige pripremljene da učim za nadolazeće ispite, stojale.

Mnogo je noći prolazilo u nespavanju, jer nisam mogla spavati, a i kako bih kada sam dane znala prespavati. Znate, mnogo je česta pojava da viđamo stare nane i dede da hodaju sa štosom nalaza i sa kesicom tableta. Ali ja, sa svojih 21-22 godine, sam uspjela ući u tu plejadu ljudi kojima je za ruku prirastao onaj štos raznoraznih nalaza i ona kesica iz obližnje apoteke, sa po 2-3 kutije tableta u njoj.

Upoznavanje sa budućim mužem

Došao je dan kada sam se upoznala sa svojim sadašnjim mužem. Skoro svo vrijeme, dok je on pričao, u podsvijesti mi se motala misao: “Kako da mu kažem za moje stanje, moju terapiju…?”

Rekla sam, ali nakon rastanka taj dan, preko poruke, na šta je on odgovorio: “Joj ja mislio šta sad nije uredu, šta ne valja, sigurno neće sa mnom, šta sam sad zezn´o…a to, šta god bude trebalo uzet ćemo, uradit ćemo ne brini…”.

Uzeli smo se, elhamdulillah. A on je bio uz mene šta god je trebalo. Šta god sam od terapija pila, on se prvi potrudio da bude tu da mi obezbijedi. Mnogi će pomisliti “pa dužnost mu je, muž ti je!” – nema to veze sa tim šta je on meni, već šta je insanu u grudima, kamen ili srce. Mnogo ih je među nama, kao da kamen u grudima počiva. Hladni.

Šta ako ne budem mogla imati djece?

A onda se razmišljanje o svemu ovome intenziviralo. Sjećam se, jedne prilike sjedimo, a ja sam odjednom počela plakati. Čini se da je odjednom, ali nije bilo. Sve prethodne godine i razmišljanja počeše kapati niz lice. “Šta ako ne budem mogla imati djece?”- rekoh.

“Ne sekiraj se, bit će to dobro sve inšallah. Pa šta, na kraju krajeva… samo nemoj uopšte da se sekiraš. Molim te!”

Samo Allah daje lijek

Bješe lijepo kada znaš da imaš podršku, da ima neko ko uopšte neće odbaciti ni dio tebe. Elhamdulillah. Kad god bi bilo neko druženje ili ders, uživala sam gledati dječicu kako se igraju, trčkaraju, skrivaju od mame kada ih traži da ih ukori zbog greške. A onda, insan dođe kući i u nekom trenutku ostane sam, sa svojim mislima.

Mnogo puta žensko umije svoje lice, pogotovo kada je samo. Gledala sam da to ne utiče na moje ponašanje u javnosti, da se ne vidi na mome licu, jer, na koncu, ko drugi osim Allaha može lijek dati?

Ubacih se u njihov razgovor

Jedne prilike sjedoh sa svojom prijateljicom i njenom cimerkom, onako pile kahvu, u njihovoj sobi u domu. A one onako kroz šalu ali i zbilju, počeše negodovati na PMS i simptome istog. Bolovi u stomaku, pa onda višednevno
krvarenje isl.

Ubacih se u njihov razgovor: “Nemojte tako, ne znate koliko ima osoba koje bi poželjele da su na vašem mjestu. Eh, šta bih dala kada bih dobila svoje zdravlje nazad, ni sama ne znam. Jer to što imate, znači da ste zdrave, znači da inšallah u budućnosti neće vaše potomstvo biti u pitanju. To što imate, mnogo je, iako se čini neznatno i trenutno, a mnogo toga je za to vezano… Nemojte tako, zar da se negoduje na blagodatima…”.

Sjećam se, utihnuše, nestade onih negodovanja kako boli stomak. Nadam se da sam uz Allahovu pomoć bar njima dvijema uspjela dočarati koliko ustvari imaju, a ako pak nisam, molim Allaha da nijedna žena pa ni one, ne osjete gubitak toga što imaju i na šta se bijahu žalile.

Sterilitas primaria

Tako mi Allaha Uzvišenog, kad god bi došli dani onog poznatog bola u donjem dijelu stomaka, kao naznaka menstrualnog ciklusa, ja sam bila sretna. Zahvaljivala sam Allahu jer sam znala da su bar u tim danima, moji hormoni u balansu i da sam elhamdulillah bliža zdravlju, nego li stanju kojeg mi skoro na svakom nalazu upišu, zvanom sterilitas primaria (sterilitet prvog stepena).

Ono što mnoge od vas sa namrgođenim licem dočekuju i ispraćaju, ja sa osmijehom ponekad dočekam i ispratim, ali uz uvijek prisutnu dozu straha, da sljedeći mjesec možda neće biti tako. Možda će nalazi opet pokazati brojke daleko od normalnih.

To što sam rekla da ponekad dočekam, znači u osnovi da ih stvarno samo ponekad dočekam. Jer i dalje me prati onaj štos nalaza, i dijagnoza velikim slovima upisana STERILITAS PRIMARIA. Hvala Allahu, na svakom stanju. Ne boli.

Negodovanje vs. olakšanje

Onome ko nije došao u stanje da se raduje bolu dok drugi negoduju, se ne može dočarati to olakšanje koje se osjeti u mjesecu kada si bliže zdravlju nego bolesti. Onome ko ne zna sa koliko želje se može doviti za taj “omraženi” PMS bol i sa koliko sreće se isti može dočekati, tome je nemoguće opisati nedostatak onoga što posjeduje, ali mu je haman i zamagljena spoznaja vrijednosti toga što ima. ZDRAVLJA!

Nije sve tako crno. Odnosno mnogo je hajra u svakoj situaciji. Nedavno pročitah u jednom članku riječi jednog insana koji boluje od dijabetesa. Veli on: “Hvala Allahu pa mi je dao bolest koja ne boli. Koliko je samo ljudi u nesnošljivim bolovima, zbog čega piju mnoge lijekove…”.

Subhanallah. Ogromnu razliku može napraviti samo naše razmišljanje i pogled na naše stanje. Ja ne osjećam da mi je Uzvišeni s.w.t. išta uskratio. Elhamdulillah. Dao mi je baš onoliko koliko mi treba i baš ono što mi treba. I hvala Mu, što ovaj djed reče, što mi je dao ono što ne boli.

Allah najbolje zna, al hajr je

Mnogo puta sama sa sobom znam da razgovaram: “Bona, to što trenutno nemaš ono što priželjkuješ, pa hajr je inšallah. Jer, Allah najbolje zna, da li bi vam to bilo iskušenje, te da li bi to mogli podnijeti, ili bi vam bila blagodat, te bi li bili zahvalni na njoj. Bona, hajr je inšallah u tome, jer koliko samo na sebi moraš raditi, sebe odgajati, da bi znala uspravno stojati kroz nadolazeći život. Hajr je dakako. Zar Allah daje išta drugo Svojim robovima, osim hajr? Vjeruj Allahu i osloni se.

“Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate.” (El-Beqara, 216.)

Hvala Allahu, možda mi nije dao ono što sam ja željela, ali mi je dao ono što je bolje za mene. Jer jedino On zna šta nam doista treba i šta je dobro za nas. Njegovi planovi su bolji od naših želja.

Zar uputa nije blagodat?
Zar druženje sa Kur’anom nije blagodat?
Zar mogućnost normalnog života, bez ikakvih smetnji, nije blagodat?
Zar nije blagodat imati miran dom i hranu za jest?
Zar nije blagodat vid, sluh, jezik, ruke, noge…
Zar nije blagodat ovaj život, kojim nam On daje priliku da zaradimo džennet?
Zar taj džennet nije ogrnut iskušenjima?
Zar se ne vrijedi strpiti malo vremena, pa da, opet samo Njegovom milošću, svjedočimo ljepotama dženneta?

Boja uživanja

Mnogo je blagodati oko nas, koje zasigurno ne možemo pobrojati, a koje ne moraju imati sve istu boju, boju uživanja.

“Mi ćemo vas provjeravati, sve dok ne ukažemo na borce i strpljive među vama.” (Muhammed, 31.)
“…ta moguće je da nešto mrzite, a da je Allah u tome veliko dobro dao.” (En-Nisa, 19.)

Pa zar da među draguljima tražimo zrnevlje pijeska? Zar da pored okeana blagodati, kukamo na kamenje na obali? Zar da budemo nezahvalni, a Dao nam je da znamo za Njega?

O robe Gospodara svega što postoji, što vidiš i ne vidiš, za šta znaš i ne znaš, zar da Njemu nezahvalan budeš, a On dopušta tvome srcu da kuca. On ti poklanja te udisaje i izdisaje. On ti mnogobrojne blagodati podario, a ti gladan za još više, ne znajući, jesu li to zalogaji za kojima tuguješ, oni kojima se ustvari možeš udaviti. Želiš još samo nešto, a znaj da je i jedna kap dovoljna da prelije punu čašu, da se sve raspe, baš poput vode koja se rasipa.

Ono što imaš, prigrli i budi zahvalan, ma kakvo god da je. Jer znaj, da, On je taj koji te poznaje bolje nego li ti sam sebe. Sve ti s mjerom daje, da bi živio i bezbjedan bio.

Ne bacaj se svojim rukama u propast. Ona je jedna, a blagodati su mnoge. Sa blagodatima se ne igraj, misleći da ti njima vladaš, jer možda dođe dan kada, misleći samo zato što nešto želiš, da to nešto i možeš, jer možda baš tada On to ne želi. Imao si, mogao si, a nisi! Pazi da ovo ne preraste u ‘Želiš, ali ne možeš!’ Zahvalnošću na svemu, čuvaj sve što imaš!

“I ti obraduj strpljive, one koji kada ih pogodi kakva nedaća kažu: ‘Mi smo Allahovi i Njemu ćemo se vratiti!’ Njih čeka lijep spomen kod njihova Gospodara i milost i oni su na Pravom putu!” (El-Bekara, 155.-157.) (mojinfo.ba)

I blagodati imaju razne boje I blagodati imaju razne boje I blagodati imaju razne boje