Lišio sam je njenih najboljih bluza i i posteljina koje smo dobili za svadbu
Izvor: Zašto čitam?
Prenosimo vam prijeratni odlomak iz članka “Život bez Gordane”, autora Marka Vešovića.
Kad smo se uzeli, na Čengić-vili smo iznajmili stan podoficira JNA koji je, na godinu, bio prekomandovan u Beograd, a pošto nismo imali mašinu za rublje, odnio sam ga, dva puta, u velikoj tamnoplavoj putnoj torbi od skaja, u ulicu Porodice Foht da ga moja punica Marija opere, uškrobi i ispegla.
Treći put, kad sam došao kući, Gordana pita: „Đe ti je torba?”
Tada su u Sarajevu bili zeleni tramvaji sa sećijom ozad, na koju sam sjeo a ispod gurnuo torbu da drugim ne smeta, i na Čengić-vili izašao, a torbu zaboravio.
Gordana je plakala: bili smo sirotinja i, zanemarim li drugo, lišio sam je njenih najboljih košulja i bluza i posteljina koje smo dobili za svadbu. Sutradan mi je oprostila, ali Marko sebi nikad neće oprostiti njene suze. (…)
Oprostila mi je, prije sedam godina, koverat sa dvije hiljade maraka plate, mada ne znam jesam li ga izgubio, ili su mi ga ukrali na pijaci Markale.
Nedavno izgubim sto maraka u Robotu i mislim: izgubio pare, a nema Gordane da mi oprosti. I znam da sam živio sa ženom koja bi mi i svoju smrt, kad bih ustinu bio za nju kriv, bila u stanju oprostiti. Iz njenog praštanja nisam umio čitati veliku ljubav: htio sam iz njenih usta čuti da me voli, a njoj je to bilo teže reći nego vukljati me cijeli život.
Na sreću, radnici Robota su tih sto maraka kasnije našli. Na nesreću, moj boravak na svijetu, dok me ima, biće sazdan od samih nesporazuma sa svijetom. Danas me čak čudi što Gordanu nije mnogo prije usmrtio nesnosni život sa stvorom koji je nešto vrijedio u učionici i za kompjuterom i nigdje više. Nigdje više… (mojinfo.ba)
