Nezaposlenost, zadruženost, siromaštvo, zagađenje… su produkti neoliberalnog razaranja
Izvor: impulsportal.net, Guardian.
Individualizacija društvenih problema – od nezaposlenosti, zaduženosti, siromaštva, pa do zagađenja – produkt je neoliberalnog razaranja društvenog tkiva i negiranja društvene odgovornosti. Kako je govorila Margaret Thatcher, društva – nema!
Sva odgovornost pada na pojedinca, a strukture koje uzrokuju probleme, prvenstveno korporacije i političke elite, uživaju imunitet. Tako smo navikli posmatrati i probleme mentalnog zdravlja, iako su takvih razmjera da psiholozi već govore o krizi mentalnog zdravlja. Psihologija ne treba da služi cementiranju sistema ugnjetavanja i izrabljivanja – to nije sistem u koji ljude treba uklapati, nerijetko uz pomoć medikamenata, nego sistem koji se mora mijenjati da ljudi ne bi patili. @RiD
Očajna djeca koja žele da umru
Proživljavamo, kažu nam, „krizu mentalnog zdravlja“. U posljednje dvije godine službe za mentalno zdravlje ne mogu se izboriti s eksplozijom potražnje: na listama čekanja nalazi se 1,6 miliona ljudi, a povrh toga ima još osam miliona koji trebaju pomoć ali ne mogu dospjeti čak ni na liste čekanja. U ambulantama se pojavljuju čak i očajna djeca – koja žele umrijeti.
Ali ovu krizu možemo sagledati na još jedan način – tako da je ne sagledavamo isključivo u medicinskom okviru. Zar nije logično što toliki ljudi pate? Naravno da jest: živimo u traumatičnom i neizvjesnom svijetu. Prijeti nam klimatska katastrofa, pokušavamo se izboriti s rastućim životnim troškovima, još uvijek opterećeni tugom, zarazom i izolacijom. A otkrića o policiji koja ubija žene i pretresa djecu skidajući ih do gola razaraju nam vjeru u one koji bi nas trebali štititi.
Budući da kao klinička psihologinja već deset godina radim u službama NHS-a [britansko javno zdravstvo, op. ur.], iz prve ruke sam vidjela kako iznevjeravamo ljude dijagnosticirajući njihove probleme kao neku vrstu mentalnog poremećaja ili psihološkog problema u njima samima – potpuno depolitizirajući njihovu nevolju.
Hoće li šest sesija kognitivne bihevioralne terapije (CBT), osmišljenih da ciljaju „beskorisne“ stilove razmišljanja, zaista biti efikasne za nekoga ko ne zna kako da naredne sedmice prehrani porodicu?
Antidepresivi neće iskorijeniti nemilosrdnu rasnu traumu koju crnac preživljava na radnom mjestu punom animoziteta. Žigosati psihijatrijskim poremećajem žene koje pretrpe seksualno nasilje (u svijetu u kojem dvije žene sedmično bivaju ubijene u vlastitom domu) ne pruža tim ženama nikakvu zaštitu. Ne vjerujem da koga iznenađuje da meditativne tehnike koncentracijene pomažu djeci koja se bore sa siromaštvom, pritiskom vršnjaka i visoko konkurentskim ispitima, maltretiranjem u školi, kao i traumatizacijom na društvenim mrežama.
Kad biljka vene, ne dijagnosticiramo joj „sindrom venuće biljke“ nego promijenimo uslove u kojima raste. A ljudima koji pate u uslovima u kojima je nemoguće živjeti kaže se da s njima nešto nije u redu i od njih se očekuje da nastave gurati. Da nastave raditi i proizvoditi, jer se njihova povrijeđenost ne priznaje. No ironično je da nas, i kad se problem prizna, potvrđena dijagnoza mentalnih problema doživotno stigmatizira i obespravljuje.
U nastojanju da se mentalni problemi destigmatiziraju, „mentalna bolest“ se tretira kao „bolest kao i svaka druga“ – uzrokovana navodno poremećajem hemije mozga. U stvarnosti je nedavnim istraživanjem zaključeno da depresija nije uzrokovana hemijskom neravnotežom mozga.
Najrazorniji aspekt ovog mita u tome je što se i problem i rješenje pozicioniraju u pojedinca, što će reći da odvlače pažnju s okruženja koje uzrokuje našu nevolju.
Za mnoge je individualna terapija sjajna, a antidepresivi nekima stvarno mogu pomoći. Ali bojim se da potpuno medikalizirano, individualizirano razumijevanje mentalnog zdravlja samo stavlja flastere na ogromne otvorene rane, a ne rješava uzroke nasilja.
Podstiču nas da se prilagodimo sistemima, štiteći time status quo.
Tako najviše iznevjeravamo marginalizirane ljude: razumljivi izrazi povrijeđenosti crnaca zbog života u strukturalno rasističkom društvu prečesto se medikaliziraju, etiketiraju kao opasni i nailaze na nasilje maskirano kao „skrb“. Vjerovatnoća da će policija koristiti elektrošokere veća je u slučaju crnaca, a vjerovatnoća da u našim današnjim službama za mentalno zdravlje pacijenti budu izloženi izolaciji, obuzdavanju i prekomjernoj medikaciji najveća je u slučaju crnaca.
Cijeli članak pročitajte na ovom linku. (mojinfo.ba)
Nezaposlenost, zadruženost, siromaštvo, zagađenje… su produkti neoliberalnog razaranja
