Posvećeno Tafidi Zukić: Bijeli prekrivač

Posvećeno Tafidi Zukić: Bijeli prekrivač

Izvor: Oaza Tuzla, projekat “Hidžab za sestre”.

Mnogo proljeća i jeseni dođe i prođe, čemu naše oči svjedoče. Slušamo dok april kazuje o buđenju prirode, vidimo mnoge ukrase, mnogo života… Ali o njihovom životnom vijeku ne razmišljamo, na kraj se ne obaziremo. Pa opet slušamo priču, ali ovog puta septembar nagovještava, svojim oblacima punim suza ono što oktobar priča, svojim jarkim bojama… Na suptilan način pokazuje, da vrijeme do svega dopire, na sve utiče i sve pobijedi.

Iznova

Zar onoliko cvjetova, zelenila i oktobarskih boja da prekrije jednoličan, bijeli prekrivač. Znali smo da će doći, ali svaki put žalimo za onim bojama i mirisima proljeća… Baš to je i život, tu smo gdje jesmo. U cvijetu mladosti ili u kasnijim raznobojnim godinama, ali svi imamo spreman bijeli ogrtač. Svjedoci smo tome kako Allah svake godine iznova usmrti, a onda ponovo budi prirodu.

Godina nam se čini duga kada imamo petnaest. Tek sa praga tridesete, četrdesete kada se osvrnemo natrag, na minule godine, shvatimo da te godine nisu ništa drugo do šačica vremena, koje je otišlo u nepovrat.

Gost koji se ne najavljuje

Gurnulo nas bliže gostu koji se ne najavljuje. Meleku smrti! A mi tek u jeku planiranja života. Taman što smo završili školovanje, čekamo posao, pa onda maštamo o porodici i dječici koju ćemo voditi u vrtić i školu, te sa njima ponovo prolaziti matematiku i bosanski.

Taman što smo našli poslić da šta zaradimo i uštedimo, da bismo tobože napravili nešto kućerka, onda dođe vijest o unapređenju, pa opet sve podređujemo tome. Gledamo oko sebe ljude kako umiru, brzinom poput suhog lišća kada se u vjetrovitom danu osipa. A mi pouku malo uzimamo… Jer, hej mi imamo obaveze, život nas je uhvatio u vrtlog. Valja na sve stići.

Da šta ostvarimo dok smo mladi. A onda na vrata života pokuca onaj koji se nikome ne najavljuje, a svakoga mora da posjeti, naređenje od Gospodara. Melek smrti! Osta’ posao.

Ne dočekasmo unapređenje

Ne dočekasmo unapređenje, a ni čari porodice i ‘slatke muke’ sa djecom. Šta bi’ sa snovima i maštanjima, kuća, auto, stan, putovanja.. Sve je pripalo onima koji se tog dana probudiše pored nas, plačući. A nama ostade samo bijeli prekrivač. I mi u njemu bez ičega! Sve postaje zaglušujuće tiho i hladno, baš kao kada snijeg prekrije zemlju.

Dok ga posmatramo sve izgleda mirno, a ono što je ispod njega, što ne vidimo, novi je život. Sedmi septembar- za tebe i mene možda još jedan “uobičajen” dan, dok je za nekoga kraj, ili da kažemo novi početak, stvarni početak.

Toga dana

Tog dana ju je Allahovom voljom i stavila. Iako iskušana zdravstvenim poteškoćama, kaže da sreću nije mogla opisati. Suze, sreća, zadovoljstvo, ispunjenost… Sve se sastalo. Tek je osjetila da su pred njom život i nove prilike. Allah je dao da i mi kao projekat imamo udjela u njenoj sreći, jer za nas je dova svake od vas, ono što je neprocjenjivo.

Jednako dok se ona radovala i ponosno nosila krunu i mi smo se radovale i bile ponosne što imamo još jednu kraljicu sa svojom krunom, među nama. Imala je i ona snove, mnoge. Jer bijaše mlada.

Njen dunjaluk

Njen dunjaluk, želje, planovi, snovi, posao, ona u jeku mladosti… Sve je stalo! Samo ona, meleki ispitivači i Gospodar Koji sluša njene odgovore na pitanja u kaburu. Nema više prijateljica, porodice, radnih kolega, nikoga! Sama ona polaže ispit na prvoj stanici ka Ahiretu! Ali hvala Allahu Uzvišenom koji ju je počastio hidžabom neposredno prije vraćanja Njemu.

Subhanallah, šta da insan uradi u životu pa da bude pred smrt počašćen onim što Allah voli? Ona je to nečim zaslužila, a Allah najbolje zna šta je to. Mi molimo Allaha da joj uljepša boravak u kaburu i da je uvede u džennet na Sudnjem danu.

Mi smo evo živi

Možda tebi to ne znači mnogo, a njoj možda olakša boravak u kaburu i polaganje računa na Sudnjem danu. A mi smo evo živi, čitamo i o njenoj smrti među mnogim ostalim. Koliko smo odlučni da one mahane koje znamo da nas mogu koštati onda kada ostanemo sami pred Gospodarom, koliko hitro ih mijenjamo, uklanjamo?

Za hidžab, život u vjeri i šta sve ne, još uvijek čekamo neko “sutra”! Jer, je l’ tako, ima vremena! Mladi smo.
A šta ako su naša vrata sljedeća stanica, meleka smrti? U kakvom stanju će nas zateći? Kakve će nas pred Gospodara odvesti?

O dušo nemarna

Pazi, o dušo nemarna, požuri probudi se iz snova, kreni naprijed, ostavi ono što znaš da Onaj prema kome ideš ne voli. Znaj da uvijek postoji šansa da se iz tih snova u kojima si sad nikad ne probudiš, a Njemu se vratiš! Znaj da je ovaj život san, a da je smrt buđenje! Evo i ovaj dan, On ti dade kao nafaku, priliku da učiniš korak naprijed, da se popraviš, da Mu se približiš, a za sutra, ne znaš hoće li svanuti!

Pa kreni, jer vremenom ne raspolažeš ti, niti mu kraj određuješ, a za njega ćeš da odgovaraš. Znaj o dušo, danas je melek smrti pored tebe prošao i drugome otišao, ali budi svjesna da će doći dan kada će pored drugih proći i tebi doći! Probudi se! Sada! Jer, kasnije, ne znaš je l’ postoji… (mojinfo.ba)

Posvećeno Tafidi Zukić: Bijeli prekrivač Posvećeno Tafidi Zukić: Bijeli prekrivač