Dobitnica najvišeg ratnog priznanja: Rahmetli Emira Bašić
Pisao: Ferhat Korajac.
Bosanskohercegovačka heroina, Emira Bašić, dobitnica najvišeg ratnog priznanja „Zlatni ljiljan“ – samo dvije riječi u kojima su satkane mladost, hrabrost, ljubav, ljepota, upornost, osmjeh, nepokolebljivost, patriotizam, iskrenost, slobodarski dug, vjera u bolju budućnost…
Rođena je kao drugo dijete majke Hatidže i oca Mehmeda, 3. jula 1969. godine u Bosanskom Novom. Stasala na obalama Une i Sane, tih čarobni ljepotica među rijekama.
Rastanak sa modrookom Unom i sanjivom Sanom
Često je uranjala u dubine njenih bistrina, izranjajući kamičke i biserne školjke, koje je darivala mlađoj braći i sestrama. Najviše je ona vodila brigu o njima, u kući i školi, bilo ih osmoro, jer joj je mati bila veoma krhka i boležljiva.
Kada je krenula na studije u Sarajevo, nije ni slutila da će to biti zauvijek rastanak s roditeljima, braćom, sestrama, voljenim gradom, modrookom Unom i sanjivom Sanom. Prije početka rata bila je student završne godine Fakulteta političkih nauka, odsjek žurnalistika.
U redove Armije Bosne i Hercegovine odlazi saznavši da su joj agresorski vojnici odveli roditelje, dvije sestre i tri brata, u Omarsku – logor smrti. Na fakultetu su bili iznenađeni kada su je vidjeli u punoj ratnoj spremi.
U prvim redovima
Zahtjevala je od nadležnih starješina da ne bude privilegirana ni po kojoj osnovi u odnosu prema drugima vojnicima i da je rasporede u prve redove i na prvu borbenu liniju. Prije rata bila je sportistkinja Košarkaškog kluba “Bosna”, pa joj naporni ratni dani nisu teško padali. U Azićima, kod Sarajeva, je imala prvi ratni okršaj, a zatim dolaze borbe na Trebeviću, Žući, Mostaru…
Toliko hrabrosti, toliko snage, odlučnosti, volje, u tako krhkoj nježnoj osobi nisu imali ni oni koji su se već dokazali u redovima Armije BiH. Duhom nije klonula ni kada je na Žuči štiteći odstupnicu svojim suborcima, nakon eksplozije granate u njenoj neposrednoj blizini, ostala zatrpana zemljom.
Lik neustrašive legende
Iskusan borac, odličan student, odan prijatelj i istinska bošnjačka duša, samo su neki od epiteta koji su krasili lik neustrašive legende iz grada na utoku Sane u Unu. Svoje ljudske vrednote iskazivala je u svim trenucima borbe, ali i za vrijeme rijetkih predaha, čime je plijenila pozornost sviju oko sebe.
U međuvremenu je saznala da su njeni najmiliji živi, željno očekujući trenutak kada će s njima stupiti u vezu. Emira je poginula na zloglasnom neprijateljskom uporištu na Jevrejskom groblju 27. novembra 1993. godine. Džennaza je klanjana i ukop obavljen 29. novembra te godine na šehidskim mezarlucima Kovači u Sarajevu.
Uvijek pedantna i uredna
Suborci će lijepu Novljanku, legendu iz grada na utoku Sane u Unu, pamtiti po tome što je i na prvim borbenim linijama bila uvijek pedantna, uredna… Njene želje, nade i snove prekinuo je snajperski metak ispaljen iz zloglasne ruke. Šta li je mislila kada je zauvijek sklapala svoje divne sanjalačke oči? Vjerojatno kao i onda na Žuči?
Mati, otac, braća, sestre, suborci, Novljani, Sarajevo… Imati će i ima ko da je pamti! Tih dana u novinama je pisalo: “Posljednji pozdrav Emiri Bašić, našem najljepšem vojniku.” Val tuge zapljusnuo je ne samo njene Novljane razasute u 135 zemalja dunjaluka i Sarajevo, nego i cijelu Bosnu i Hercegovinu.
Mezar jedine žene
Među stotinama mezarova na Kovačima jedan je lahko prepoznatljiv – mezar jedne-jedine žene! Posthumno, godine 1995. odlikovana je najvišim ratnim priznanjem – ZLATNIM LJILJANOM. Zlatnim ljiljanom koji nikad uvehnuti neće! Heroina Emira Bašić vuče korijenje iz Bužima. Njena rahmetli majka Hatidža rodom je iz Bužima, tačnije iz sela Dedići.
Molim Allaha dž.š da mojoj rodici Emiri, našem najljepšem cvijetu, vojniku, zlatnom ljiljanu i ako Bog da šehidu, podari lijepi džennet! (mojinfo.ba)
Dobitnica najvišeg ratnog priznanja: Rahmetli Emira Bašić
