Sandžak bez Bošnjaka: Srbi koji su spasili Bošnjake od masakra
Priboj – Sandžak.
Srbi koji su Bošnjake spasili od otmica, masakra i ubistava
Godine 1992. oktobra 22., kada je izvršena otmica i masakr Bošnjaka Sjeverina, bile su isplanirane još dvije otmice i masakr putnika Bošnjaka, koji su putovali autobusima na relacijama Krjčinovići-Priboj i Pljevlja-Priboj. Nakon što su otmičari prebacili putnike Bošnjake iz autobusa relacije Sjeverin-Priboj u mjestu Mioče, zadržali su se čekajući sljedeća dva autobusa, sa namjerom da u njima izvrše otmice.
Autobus relacije Krajčinovići-Priboj iz nepoznatih razloga je kasnio i nije se pojavio. Drugi zaustavljeni autobus bio je sa relacije Pljevlja-Priboj. Kada su otmičari ušli i legitimisali putnike, u autobusu nije bio ni jedan Bošnjak, (osim dječaka sa školskom torbom na kojoj je pisalo srpsko ime i to je bio razlog otmičarima da prođu pored njega).
Postavlja se pitanje
Postavlja se pitanje zbog čega u autobusu nije bilo putnika Bošnjaka, koji bi doživjeli istu sudbinu kao oni iz Sjeverina? Odgovor na ovo pitanje leži u herojskom, humanom i ljudskom činu, vozača autobusa Slobodana Ikonića.
Slobodan Ikonić, vozač autobusa relacije Pljevlja-Priboj, spletom okolnosti je dobio informaciju da je izvršena otmica putnika Bošnjaka u Mioču, i da otmičari još uvjek čekaju. Na autobuskoj stanici u mjestu Sastavci, Ikonić nije dozvolio da ijedan Bošnjak uđe u njegov autobus, a putnicima predložio ako među njima ima Bošnjaka da napuste autobus. Ovim činom Ikonić je sigurne smrti spasio svoje sugrađane Bošnjake.
Sretko Joksimović je u mjesecu maju 1992. godine, u svoju kuću je pozivao bošnjačke izbjeglice iz sela Đakovići (Čajniče Bosna i Hercegovina), koji su tumarajući šumama pri prelasku u opštinu Priboj, nailazili na sela Šiljci i Penezići. U svojoj kući im je pružao utočište, davao hranu i novac za autobusku kartu do Priboja.
Ikonić (ime nepoznato istraživačima) na isti način je pomagao bošnjačkim izbjeglicama kao i Sretko Joksimović. Zbog ove svoje humane prakse, Ikonić je odvođen u Rudo (BiH) gdje je bio zlostavljan od strane vojske RS-a.
Krizni sastanak i masakri
Početkom 1993. godine, prema svjedočenju Šefketa Hasanagića, u pribojskom hotelu “Lim” održan je krizni sastanak srpskih intelektualaca i Duška Kornjače (optuženik za ratne zločine u Čajniču). Na kriznom sastanku Kornjača je tražio saglasnost da sa svojim vojnim jedinicama uđe u Priboj i započne masakre i ubistva.
Dr. Bato Stanković, istaknuti pribojski intelektualac na tom sastanku se Kornjači obratio sa riječima: “AKO SI DOŠAO DA KOLJEŠ, POČNI PRVO OD NAS, JER MI NE DAMO NAŠE MUSLIMANE!”
U izjavi Jusufa Abaspahića (izjava je objavljena u knjizi “Sandžak bez Bošnjaka-velikosrpski zločinački plan” na strani 337.) navodi se da je Vlajko Ranitović 1942. godine u svojoj kući skrivao četvoro Bošnjaka iz sela Rajčevići za kojima je bila potjera četnika, a čije su porodice bile već pobijene.
Svi događaji u zapadnom dijelu Sandžaka od 1990. do 2000. sa retroaktivnim osvrtom na period 1941-1944., opisani su u knjizi “Sandžak bez Bošnjaka-velikosrpski zločinački plan” autora Džemaila Halilagića. (mojinfo.ba)
Izvor: Sandžak bez Bošnjaka-velikosrpski zločinački plan
Sandžak bez Bošnjaka: Srbi koji su spasili Bošnjake od masakra
