Dirljiva priča: Mom Srebreničkom heroju
Izvori: Muzej ratnog djetinjstva, Divithana (Portal za savremenu muslimanku) link priče.
“Nakon rata smo se preselili u Tuzlu. Nismo znali ništa o mom ocu. Tek 1997. godine, dvije godine nakon završetka rata, dobili smo telefonski poziv iz Instituta za nestale osobe o pronalasku mog oca. U to vrijeme još uvijek nije rađena DNK-analiza, već su članovi porodica dolazili da pokušaju identificirati na osnovu odjeće ili ličnih predmeta. Moja mama je bila toliko slomljena da nije mogla da ide.
Tada sam imala 17 godina
Kasnije su iz Crvenog krsta ponovo svratili do naše kuće i pozvali nas da uradimo identifikaciju tijela. Moja mama je prepoznala vozilo jer to nije bilo prvi put da je morala identificirati člana porodice. U panici je pobjegla u šumu. Ostavili su nas i rekli da možemo da dođemo na identifikaciju onda kada budemo spremni. Deset dana prije moje mature, telefon je zazvonio i pitali su me mogu li ja doći i identificirati tijelo. Tada sam imala sedamnaest godina.
Sa mamom sam otišla u Identifikacioni centar. Rekli su mi da se čini kako je otac bio ubijen tokom zasjede, a prije nego sam ušla u sobu, objasnili su mi da su tu dva stola. Na jednom stolu su njegove kosti, a na drugom njegova odjeća. Rekli su mi da se usredotočim na sto s njegovom odjećom. Kada sam ušla u sobu, odmah sam prepoznala njegove pantalone.

Prvo što sam uradila
Prvo što sam uradila je da sam posegnula za njegovim džepom. I tu je bio, prekriven prašinom, moj ‘Sabe’, moja Lego figurica. Nakon toga se moj svijet srušio. Više nisam željela ići na maturu. Nastavnici i učenici su tražili da dođem. Imala sam veoma dugu kosu, ali je počela opadati zbog stresa. Ostala sam zatvorena u svojoj sobi šest mjeseci. Odbijala sam bilo kakvu pomoć. Odbijala sam da idem kod psihologa.

Prikupila sam sva pisma i, uz pomoć svoje porodice i prijatelja, objavila sam knjigu “Mom srebreničkom heroju”. Stavila sam je pored njegovog mezara, tako da ljudi koji posjete Memorijalni centar Srebrenica znaju o mom ocu i o tome koliko ga volim.”
Oče voljeni, tebe više nema.
Moje oči stalno lutaju.
Misli su moje s tobom.
Nadala sam se da ćeš jednom, možda i doći.
Da ću ti nasmijana u zagrljaj pohrliti.
Ali tebe, oče, više ovdje nema
Nikad više ti nećeš doći.
Ali jednog dana, oče moj
U tvoj svijet, u bijelom, ja ću tebi doći.
Sabina danas
Sabina Hodžić-Mehmedović, rođena je u Zvorniku 1986. godine. U Srebrenici je završila prva dva razreda osnovne škole. Zbog ratnih dešavanja morala je napustiti Srebrenicu. Školovanje je nastavila u Sladnoj i Tinji kod Srebrenika, gdje je završila osnovnu školu.
Srednje obrazovanje je završila u Srebreniku, a studirala je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, gdje je diplomirala na Odsjeku za žurnalistiku i stekla zvanje diplomirani žurnalista. Sabina je preživjela genocid u Srebrenici i u tom zločinu izgubila sve muške članove porodice. Sabina Hodžić–Mehmedović živi u Tinji kod Srebrenika sa mužem Admirom i kćerkom Asjom.

Pridružite nam se u dijeljenju ovih priča
Ovaj post je dio kampanje #ChildrenAndGenocide koju Muzej ratnog djetinjstva realizira u partnerstvu sa Humans of Amsterdam i Memorijalnim centrom Srebrenica. Cilj ove kampanje je da dosegne milione ljudi širom svijeta, a da bismo u tome uspjeli, potrebna vam je vaša pomoć. Pridružite nam se u dijeljenju ovih priča. One zaslužuju da budu ispričane. (mojinfo.ba)
Dirljiva priča: Mom Srebreničkom heroju