Kurra’ hafiz Fehmi-ef. Gušić (1879-1967)
Piše: mr. Admir-ef. Blitović, imam džemata Gornji Šeher, Medžlis Islamske zajednice Banja Luka. Izvor: Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini-Muftijstvo Banjalučko Tekst je objavljen u IIN „Preporod” od 01.08.2020. godine.
“Materijalna zaostavština se nasljeđuje preko krvnog srodstva, bračne veze i oporuke, testamenta, a duhovno naslijeđe se prenosi putem riječi, dijela, dova učenih i pobožnih Allahovih robova.” (N.A.)
Austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine je pokrenula nekoliko pitanja, a jedno od njih je bilo i da li muslimani sa okupiranih područja trebaju da učine hidžru na prostore muslimanske vlasti.
Adekvatni odgovori i jasne smjernice
Svoje poglede, kao i u mnogobrojnim teškim vremenima do tada, usmjerili su ka ulemi od koje su očekivali adekvatne odgovore i jasne smjernice kako da se ponašaju u novonastalim prilikama. Poznata su dva teksta koja se bave ovim problemom. Prvi je Poslanica o hidžri koju je napisao Mehmed Teufik Azapagić 1884. godine.
Dok je drugi tekst fetva egipatskog učenjaka Muhameda Rešida Ridaa objavljena u časopisu Menar i ona je predstavljala odgovor na pismo koje je Muhamed Tarabar, učenik Fejzija medrese u Travniku, poslao 1909. godine uredništvu ovoga lista.
Muftija Azapagić je u svojoj poslanici, između ostalog, kazao da u jednoj zemlji u kojoj politička vlast pripada nemuslimanima, a muslimani imaju pravo da javno prakticiraju svoju vjeru i primjenjuju šerijatsko pravo, makar u personalnim pitanjima, ta zemlja ima s vjersko-pravnog stanovništva karakter daru-l-islama (zemlja mira). Nekoliko godina poslije glasoviti učenjak Rešid Rida je njegovo stajalište potvrdio u svojoj fetvi u kojoj je, između ostalog, naveo da je hidžra za muslimane obavezna u dva slučaja.
Apel na Bošnjake da ne prodaju imovinu
Prvi povod za hidžru je onda kada muslimani ne mogu da u jednoj zemlji održe vjeru zbog smutnje, prisilnog prevjeravanja ili navođenja na kršenje vjerskih propisa. Dok je drugi slučaj kada muslimani iz jednog kraja učestvuju u legalnoj odbrani muslimanske zajednice.
Premda je tadašnja ulema apelirala na Bošnjake da ne prodaju imovinu i ne napuštaju svoju domovinu, navodeći im za to i šerijatske argumente, u narednom periodu desit će se nekoliko valova iseljavanja stanovništva uglavnom u Tursku. Među mnogobrojnim muhadžirima bili su i roditelji hfz. Fehmi-ef. koji su napustili Banja Luku te su se nastanili u Karahisaru u Turskoj.
Ostao bez oba roditelja
Fehmi-ef. rođen je 1879. godine u ovom turskom gradu i kao dječak ostao je bez oba roditelja, pa su brigu o njemu preuzela njegova dvojica amidža. U prijestolnici Osmanskog carstva, stjecištu uleme iz svih krajeva islamskoga svijeta, imao je priliku da uči pred mnogobrojnim alimima svjetskog glasa pa je nakon određenog vremena uspio steći titulu hafiza Kur’ana, da bi potom završio i sedam kiraeta.
Kao dijete slušao je o ljepotama Bosne od svojih amidža, a poslije je i u razgovorima sa Bošnjacima, koji su se doselili u Istanbul često spominjana domovina, te mu se tako pojavila želja za povratkom i da pobliže upozna svoj zavičaj.
Oženio se u Banjalučankom
U šeher Banja Luku doselio se 1911. godine gdje se oženio i tu je ostao sve do svoje smrti. U sretnom braku dobio je sina Bedrudina i tri kćerke. Godinu nakon povratka u domovinu odlazi na hadždž te u Mekki i Medini ostaje punih pet godina. Njegov karakter i želja za stalnim učenjem omogućili su mu da vrijeme u ovim svetim gradovima iskoristi na najbolji mogući način.
Pored ibadeta koje je svakodnevno činio, tečno je govorio arapski jezik, pa je tako uz turski dobro poznavao i jezik Objave.
Putujući vaiz
Po povratku u Bosnu odlazi na imamsku službu u Prnjavor gdje provodi određeno vrijeme, da bi potom prihvatio ponudu sejjar (putujućeg) vaiza i učača Kur’ana. Za tu službu je dobio dekret od reisu-l-uleme Čauševića koji biva obnovljen 10. maja 1931. godine odlukom reisa Maglajlića. Kao sejjar vaiz proputovao je cijelu Bosnu i Hercegovinu i njegov dolazak u neko mjesto plijenio je posebnu pažnju obzirom da je bio lijepog izgleda i uvijek u staroj bosanskoj nošnji.
Gledajte u moje oči
Postao je poznat po lijepom glasu i učenju Kur’ana arapskim mekamom, svojim vazovima u kojima je isticao važnost nauke. Često je tokom vazova znao da govori:
“Gledajte u moje oči jer su moje oči gledale Kabu.”
Iako je biti sejjar vaiz tada značilo da nije imao zagarantovana primanja niti penziju jer nije bio u stalnom radnom odnosu, školovao je sina jedinca koji je nakon završetka studija radio kao inžinjer agronomije u Tešnju i tokom bombardovanja ovog grada 1943. godine poginuo.
Teško je podnio smrt sina Bedrudina i u spomen na njega amidžinom sinu dao je ime Bedrudin, koji danas živi u Americi. Pored mnogobrojnih aktivnosti koje je radio, bio je i muhaffiz te je nekoliko osoba pred njim završilo hifz. Među onima koje je izveo kao muhaffiz bio je i hfz. Muhamed-ef. Gačo iz Bosanskog Novog.
Komunistički progoni
Nakon završetka Drugog svjetskog rata i uspostave nove vlasti, mnogi banjalučki alimi bit će izloženi komunističkim progonima i represiji, a to neće zaobići ni hfz. Fehmija. Nova vlast mu je zabranila da drži vazove po džamijama i drugim (svečanim) prilikama pa se često znao da žali i govoriti svojim prijateljima:
“Da mi je da održim vaz kako ja znam i umijem, ne bih žalio umrijeti.”
U jednom od svojih kazivanja o banjalučkoj ulemi i tragovima koje su ostavili iza sebe, muftija Abdibegović je rekao:
“Hfz. Fehmi-ef. Gušić bio je redovan gost kod porodice Jusage Terzića u Pruscu na Brdu. Kao sejjar vaiz ostajao kod njih po nekoliko sedmica i podučavao ih islamskim vrijednostima.
Također je odlazio i kod moje nane hadžince Fatime Terzić, rođene Čepalo, ili Salihagince kako su je inače zvali, i njenih sinova nakon što su se odselili u Bugojno. Ona je često pred njim učila Eš-Šems jer je volio slušati njeno učenje ove sure. Moja majka Hanifa pričala je, a sestra Fatima sjeća se, da je hfz. Gušić dolazio kod nas u goste i redovno bi abdestio, klanjao i posjećivao Handanaginu džamiju.
Također mi je moja nana hadžinca pričala da je imala problema sa podstanarima koje je zatekla u kući koju je kupila od porodice Pavlovića. Pa je molila hafiza da joj uči dove da se podstanari isele kako bi u miru mogla da smjesti svoju djecu. Iz Bugojna bi odlazio u Odžak kod porodice Rustempašića i Sulejmanpašića kao i u Travnik, te mu je svaka porodica koju je posjetio bila zahvalna i ukazivala mu pažnju na različite načine.”
Odbijao stalni posao i platu
Neki navode da mu je nova vlast nekoliko puta nudila stalni posao i platu. On je svaki put to odbijao iz ideoloških razloga. Nakon kratkotrajne bolesti, na Ahiret je preselio 14. novembra 1967. godine i prema onome što je ostalo zabilježeno u narodu, bila je to jako velika dženaza koju je predvodio hfz. Ismail-ef. Fazlić. Ukopan je u haremu Sofi Mehmed-pašine džamije u Gornjem Šeheru u blizini svog velikog prijatelja hfz. Mustafe-ef. Nurkića. (mojinfo.ba)
Originalan tekst pogledajte na ovom linku.
Kurra’ hafiz Fehmi-ef. Gušić (1879-1967) Kurra’ hafiz Fehmi-ef. Gušić (1879-1967)
Kurra’ hafiz Fehmi-ef. Gušić (1879-1967)
