Mišljenje: Kolaps međunarodnog humanitarnog prava u izraelsko-palestinskom sukobu
Pišu: Nor Aishah Hanifa i Badereddin Seyam. Nor Aishah Hanifa je viši predavač na Odsjeku za strateške studije Fakulteta za obrambene studije i menadžment Nacionalnog univerziteta za odbranu u Maleziji (UPNM), u Kuala Lumpuru.
Koautor Badereddin Seyam je asistent u strateškim i međunarodnim poslovima i kandidat na titulu doktora nauka na Nacionalnom univerzitetu za odbranu u Maleziji, u Kuala Lumpuru, prenosi Anadolu Agency.
Etika i moral
ANKARA (AA) – Rasprave o etici i moralu u sukobima i ratovima datiraju još iz drevne grčke, rimske, indijske i kineske civilizacije.
Etika i moral propovijedani su u većoj mjeri u predajama Tore, Biblije, Kur’ana i Hadisa. Nakon toga, etika i moral su poboljšani u renesansnom periodu i postali su važna vrijednost u zapadnom društvu.
Hugo Grotius (1583–1645), holandski filozof i autor knjige “De Jure Belli Ac Pacis (O pravu rata i mira), napisao je danas široko prihvaćene uslove za pravedan rat.
Države su počele shvatati da je za upotrebu sile potreban određeni nivo kontrole i propisa.
Međunarodno humanitarno pravo, odnosno zakon o oružanom sukobu ili zakon o ratu, postaju istaknuti aspekt u 20. stoljeću s Haškom i Ženevskom konvencijom, koje su kreirane za regulisanje ekscesa oružanog sukoba ograničavanjem sredstava i metoda ratovanja i ograničavanjem patnje izazvane ratom.
Teorija pravednog rata
Teorija pravednog rata po međunarodnom humanitarnom pravu dijeli se na jus ad bellum i jus in bello.
Oni predstavljaju smjernice koje će države slijediti prije i poslije rata. Jus ad bellum odnosi se na zakon pod kojim se započinje rat.
U njemu se raspravlja o cilju rata, bez obzira na to vodi li se za samoodbranu ili za zaštitu ljudskih prava. Opravdanje rata je neminovno. Jus in bello se odnosi na pravdu ili zakon u ratu.
Jus in bello upravlja i nastoji ublažiti stvarno vođenje neprijateljstava. S tim u vezi, postavlja se pitanje o izraelskoj okupaciji palestinskih teritorija i dugotrajnoj nepravdi prema Palestincima u skoro 72 godine dugom izraelsko-palestinskom sukobu.
Prava definicija agresije
Član 2. (4) i poglavlje VII Povelje Ujedinjenih nacija (UN) glavni su izvori jus ad bellum. Član 2. (4) glasi: “Svi članovi se u svojim međunarodnim odnosima suzdržavaju od prijetnje silom ili upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti svake države, te od upotrebe sile na bilo koji drugi način koji nije saglasan sa ciljevima Ujedinjenih nacija.”
Poglavlje VII Povelje UN-a odnosi se na “Mjere u slučaju prijetnje miru, povrede mira ili u slučaju agresije.” Poglavlje VII sastoji se od članova 39. – 51.
U slučaju izraelsko-palestinskog sukoba, pronašli smo mnoštvo nejasnoća kako bismo primijenili Poglavlje VII. Poglavlje VII ne daje smjernice za definisanje pojma “agresija”.
Vijeće sigurnosti nerado daje pravu definiciju “agresije”. Izraelsko-palestinski sukob uvučen je u složenost međunarodnog prava.
Izrael je optužio arapske države da su prve izvršile agresiju na Izrael kao novu naciju nastalu Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a 181.
Arapske države koje su predstavljale Palestince optužile su Izrael da je ilegalna sila koja uspostavlja državu na palestinskoj zemlji. Izrael ima konfliktno razumijevanje “agresije”. Pitanje za razmišljanje je ko je prvi agresor?
Da stvari budu još gore
Pored toga, Izrael tvrdi da je ratovao u samoodbrani, kao što je rečeno u jus ad bellum. Na isti način, arapske države tvrde da je rat protiv Izraela pokrenut radi odbrane palestinske teritorije, kako je definisano u jus ad bellum.
Da stvari budu još gore, Sjedinjene Američke Države (SAD) i zapadne države interpretirale su arapsko-izraelske ratove kroz prizmu Hladnog rata. Izraz “agresija” progutan je u korist Izraela tokom Hladnog rata (1945–1990).
Agresija ostaje nejasan pojam u izraelsko-palestinskom sukobu sve dok nas manipulišu stvarnim agresorom.
Poglavlje VII je često neefikasno u zaustavljanju Izraela pod jus ad bellum. U stvarnosti, Poglavlje VII se ne može primijeniti na pet stalnih članica Vijeća sigurnosti (SAD, Rusija, Velika Britanija, Francuska i Kina).
Njima se daje pravo veta prema članu 27. (3) poglavlja V. U većini slučajeva Izrael je zaštićen američkim pravom veta, iako Izrael neprestano krši jus ad bellum.
Očigledno je
Očigledno je da su asimetrija moći između velikih i malih država zaista važne za nametanje odgovornosti jus ad bellum nad državama.
Izrael, kao moćna država kojoj pomaže velika sila, nastoji tumačiti jus ad bellum u skladu sa svojim nacionalnim interesima i nacionalnom sigurnošću.
U tom procesu obično se u palestinskom slučaju žrtvuje jus ad bellum. Izrael nije priznao Palestince da bi mogli da usvoje jus ad bellum.
Palestinci se bore za odbranu svojih teritorija, što se često etiketira kao “terorizam”. Stvarna politika rijetko da smatra “samoodbranu” temeljnim uzrokom palestinskih pobuna.
Duh samoodbrane Palestinaca obično se poistovjećuje s terorizmom. “Terorista jednog čovjeka je borac za slobodu drugog čovjeka”, postala je poznata koncepcija u svjetskoj politici.
U palestinskom kontekstu ne možemo povući tanku granicu između borbe za slobodu i samoodbrane. Hamas u Gazi stoji u ovom kontroverznom statusu.
Za Palestince, pripadnici Hamasa su borci za slobodu koji se bore za samoodbranu Palestine. Ali za Izrael i druge nacije istomišljenice, pripadnici Hamasa su teroristi. Kako opravdati jus ad bellum u sukobu?
Druga fikcija
Druga funkcija međunarodnog humanitarnog prava odnosi se na jus in bello. Jus in bello govori o ponašanju države tokom i nakon rata. Jus in bello razvijen je kroz Ženevsku i Hašku konvenciju.
Haške konferencije iz 1899. i 1907. godine uspostavljaju konvencije o zabrani upotrebe metaka koji se šire, ispaljivanja projektila i eksploziva iz balona, projektila za difuziju gasova, upotrebe nagaznih mina i upotrebe hemijskog oružja.
Ženevske konvencije iz 1864, 1929. i 1949. godine uspostavile su smjernice o tome kako postupati s borbenim i neborbenim osobljem te kako silovanje u ratu kodificirati kao međunarodni zločin.
Konkretno, Ženevska konvencija iz 1949. se odnosi na I) ranjene i bolesne vojnike na kopnu; II) ranjene, bolesne i brodolomce oružanih snaga na moru; i III) ratne zarobljenike i civile.
U stvarnosti
U stvarnosti, u mnogim sukobima države nisu uspijevale da se usklade sa međunarodnim humanitarnim pravom. Isto vrijedi i za izraelsko-palestinski sukob.
Izrael je sklon kršenju jus in bello u potrazi za svojim nacionalnim interesom i nacionalnom sigurnošću.
Izrael nije u stanju da razlikuje “neborce” od “boraca”, a također često zanemaruje “zaštićenu imovinu” od “vojnih ciljeva”.
Izrael cilja palestinske civile, njihovu zemlju, prebivališta, kuće, zgrade, škole, istorijske spomenike, bolnice, medicinske prevoze, vodene izvore, vodnu infrastrukturu i uzgoj maslina u ratu protiv Palestinaca, što su namjerna kršenja jus in bello na temelju Ženevske konvencije.
Izrael je potpisao Ženevske konvencije u decembru 1949. godine i ratificirao ih 1951. Član 1. svake konvencije navodi da će potpisnici “poštivati i osigurati poštivanje konvencija u svim okolnostima.”
Suprotno tome, Izrael je notorno prekršio Ženevske konvencije uprkos međunarodnim osudama.
Urbicid
U izvještaju Organizacije Kanađani za pravdu i mir na Bliskom Istoku (CJPME) iz 2004. godine, navodi se kako Izrael uspostavlja jevrejske kolonije (naselja), ruši domove, izvršava kolektivno kažnjavanje, bezobzirno ubijanje, pritvaranje, nehumano postupa s civilima, vrši prisilno premještanje, napade i uznemirava medicinske jedinice i osoblje.
Izrael je prekršio svoju odgovornost kao okupatorska sila na Zapadnoj obali, Istočnom Jerusalemu i Gazi. Iako je pod osudom UN-a i međunarodne zajednice, nijedna država nije mogla zaustaviti ponašanje Izraela na Bliskom istoku.
Zapadne države, koje su najvećim dijelom odgovorne za stvaranje međunarodnog humanitarnog prava, nisu uspjele uvjeriti Izrael da ga se pridržava.
Lažna obećanja u stvarnoj politici
Ograničenja liberalnih institucija u izraelsko-palestinskom sukobu jasna su bez dodatnih objašnjenja. Liberalne institucije su lažna obećanja u stvarnoj politici. Moć igra važnu ulogu u sukobu.
Moćne države, poput Izraela, sposobne su prilagoditi sva pravila kako bi postigle svoj nacionalni interes. Međunarodno pravo je uvijek sekundarno za Izrael nakon nacionalnog interesa.
Posjedovanje manje moći u globalnom sistemu kazna je za mnoge slabe i male države. Prisiljeni su da se poklone moćnom. Palestinci doživljavaju ovo ponižavanje niz decenija.
Međunarodno humanitarno pravo postoji na papiru bez dovoljne moći da pritisne Izrael da se pokori. Ustvari, jus ad bellum i jus in bello zatočeni su realizmom.
Razumljivo je da je anarhično stanje međunarodnog sistema, osim moći, glavni faktor koji uzrokuje kolaps.
Sir Hersch Lauterpacht (1952.) tvrdi: “Ako je međunarodno pravo … tačka nestajanja zakona, ratno pravo je još uočljivija tačka nestajanja međunarodnog prava.”
*Mišljenja izražena u ovom članku pripadaju autorima i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Anadolu Agency (AA). (mojinfo.ba)
Mišljenje: Kolaps međunarodnog humanitarnog prava u izraelsko-palestinskom sukobu
Mišljenje: Kolaps međunarodnog humanitarnog prava u izraelsko-palestinskom sukobu Mišljenje: Kolaps međunarodnog humanitarnog prava u izraelsko-palestinskom sukobu
