Zakopajmo ovo u groblje neizgovorenih riječi
Piše: hafiza Hanka Vlahovljak.
Usputno sam zastala kod Pandora nakita u svom gradu, bez nekog naročitog povoda ili apetita. Žensko oko zagledalo, šta li.
Nisam od žena koje pate za nakitom
Nisam od žena koje pate za nakitom, uprkos tome što sam toliko godina provela među Arapkinjama, čija je potreba za nakitom izražena u kilogramima 24-karatnog zlata. Vijekovima odgajane da je moć jedne žene u vrijednom nakitu koji posjeduje.
Volja joj da ga udjeljuje, volja da ga pretvara u nekretnine ili da uskoči i pripomogne u crnim danima kad porodica prolazi kroz određene financijske krize, ali nakita neće da fali.
Od grada do grada se razlikuju njihovi adeti, ali njima za novi “taqm” iliti komplet zlata ne treba veliki povod.
Krađa
Jedne prilike je pokradena meni najbliža komšinica u Medini, pa nam se pojadala i savjetovala kako žene trebaju osigurati svoje vile prije svakog odlaska na putovanje i rekla:
“Hvala Uzvišenom, svakako sam sav nakit i zlato odnijela kod mame, ali su mi ukrali dvije kile zlata, koje je ostalo u kući.”
I mene je ispratila u Bosnu zlatnim kompletom sa minijaturnim ljubičastim kamenom, jer je znala da ne volim “kićenje” glomaznim nakitom.
Širokogrudnost u dijeljenju nakita
Zapravo, kad posmatramo ashabijke, primjeri kad su širokogrudno dijelile svoj zlatni nakit, otkriva nam da su žene uvijek bile baš onako kako ih Uzvišeni opisuje: “One koje u ukrasima rastu.”
Kao dijete sam znala pred spavanje zamišljati taj njihov nakit. Kakav je bio, kako su ga tad pravili i ukrašavali?
Pa koliko veliki iman je ponukao te žene da, kad Allahov Poslanik pozove na udjeljivanje, pobacaju svoje zlato na jednu gomilu, bez ikakvog razmišljanja?
Razgledajući nakit, pored mene je stajao bračni par ili samo par.
Nisam mogla da procijenim, iako se to uglavnom shvati pri prvom dojmu, iz čije konverzacije sam razumjela da su došli kupiti narukvicu kao poklon njenoj drugarici koju ne podnosi, ali zbog nečeg mora iskeširati par stotina maraka.
To je zvučalo ovako: “Daj da uzmemo ovu narukvicu i ovaj privjesak, on je skuplji, a ona će prvo provjerit’ koliko sam platila, znaš već.”
Poklanjaj samo jer želiš
Naumpala mi je tad moja komšinica Reja, čiju ljubav prema nakitu predstavih u uvodu, žena koja me voljela onako kako samo rođeni voli rođenog, a koja je tom prilikom rekla:
“Shvatila sam nakon ove krađe da sam u posljednje vrijeme zanemarila udjeljivanje, ali i da me Allah sačuvao komada zlata koje sam dobila nekad kao ulizivanje.
Nekad kao licemjerni poklon nekoga od ljudi koji mi to nisu poklonili draga srca, nekad kao dug koji je neko osjećao prema meni, a mrzio je što mi to mora vratiti. Zaista me Allah rasteretio tog tereta.”
Nikad nisam zaboravila tu rečenicu i nikad nisam voljela poklone za koje znam da je neko poklonio zbog osjećaja da mora ili zbog adeta, iako mu je ponekad to predstavljalo tegobu.
Pa ni one neke kese, koje ljudi donose često zato jer ih je stid doći praznih ruku. A nikako im se ne donose.
Ljudi koji poklanjaju treba da znaju da onaj ko prima poklon jasno osjeti da li je bio od srca ili je imao primjese ovih tereta.
Skrenuh sa teme
No, uplaših se nečeg drugog, iako predugim uvodom skrenuh s teme. Razmišljam o tome kako se, možda, drugim ljudima poklanjaju moja djela, jer sam neoprezna.
Mom jeziku nekad bude slatko uzeti nekog u usta, potom ne znajući, ode njima poklon, koji ne samo da mi je mrsko dati, nego mi podilaze žmarci od te same pomisli.
Trebamo biti svjesni, da je danas lakše prstima napisati nego jeziku izgovoriti. Jer kad prsti pišu, nema nikog da ih spriječi i opomene, a jezik kad priča, on uglavnom priča ispred nekog ko ima šansu i priliku da ga zaustavi.
Nemojmo, ljudi, da šaljemo poklone u vidu dobrih djela, onima kojima bi mrska srca poklanjali bilo šta drugo.
Odnijeće lopov dvije kile dobrih djela nekome, pa ćemo, pustimo li jezike, ovaj prste, da lutaju, doslovno raditi dobra djela za druge.
Sve što pričamo o nekome, spremimo se i direkt na vrata u oči recimo. U protivnom, sve drugo zakopajmo u groblju neizgovorenih riječi, za koje znamo da Allah nije zadovoljan njima.
Ako ste stigli do kraja ovog teksta koji sam napisala sama sebi, molim Allaha da i mene tebe pomogne da nikome ne otimaju i ne poklanjaju naša dobra djela. Valja ostati škrt. (mojinfo.ba)
Zakopajmo ovo u groblje neizgovorenih riječi
