Belma Islamović: Živim život koji nije moj
Autorica: Ramzija Kanurić-Oraščanin
Uvod u priču
U davna vremena, prije više od 450 godina, turski sultan Sulejman Veličanstveni dade naredbu graditelju Mimaru Hajrudinu da sagrdi most na rijeci Neretvi koji je spajao sudbine ljudi istočnog i zapadnog dijela na jugu zemlje.
Budno i temeljito je Hajrudin gradio punih devet godina ovu lučnu konstrukciju, koja je važila za najvećom u svijetu. Mnogi graditelji nisu mogli da dokuče mističnost ove građevine, počevši od pitanja: “Kako je bila podignuta njegova drvena konstrukcija?” “Kako je tako ogromni kamen transportiran na tu lokaciju? Kako su drveni potpornji izdržali devetogodišnju izgradnju?”
Hajrudin ga (navodno u strahu) pusti u promet davne 1567. godine, jer mu je navodno glava visila o koncu ako se građevina ne bude uklapala u želje uvaženog sultana.
Mostom krenuše sudbine ljudi i tereti
Preživi Hajrudin i mostom krenuše ljudi, sudbine i tereti, a grad dobi naziv Mostar, koji godinama prkosi tim davnim vremenima. Most je odolio mnogim previranjima, ali nažalost, 9. novembra 1993. godine, pokleknu nemoralu bezdušnika i sruši se na zemlju bosansku…
Danas ga mnogi žale, pravdaju svoju nevinost, a sada dok pišem ovu ratnu sudbinu rušenja Starog mosta, sudi se zapovjedniku HVO-a, Slobodanu Praljku, pred „Međunarodnim sudom za ratne zločine“ u predmetu “Prlić i ostali” Ovo je jedna od tačaka optužnice u sklopu udruženog zločinačkog poduhvata, stvaranja etnički čiste hrvatske države od dijelova Bosne i Hercegovine.
Krvava historija
Danas dok ponovo prelistavam ovu životnu sudbinu, Slobodan Praljak je osuđen u Hagu, ali je i sam sebi presudio odmah poslije izricanja presude ispijajući kapi otrova koje mu umiriše tijelo i um. Dok obnovljeni most na Neretvi i dalje priča neispričane sudbine kojima nikada kraja nema…
Tako na ovaj svijet je dana, 15. marta 1974. godine, dolepršala jedna djevojčica po imenu i prezimenu – Belma Islamović, koja je i odrastala u ovom prekrasnom gradu na rijeci Neretvi. Poslije njenog rođenja, na ovaj dunjaluk, rodiše se još dvije njene sestre koje su zajedno sa njom i svojim roditeljima sretno živjele i odrastale u miru, blagostanju i ljubavi.
Svoju sudbinu polahko u sjećanju odmotava lijepa i staložena Belma: “Odrastajući sa svojom porodicom u meni su svaki dan buktali snovi… Danima sam snivala o sebi kao modnoj kreatorici sa jakom željom da moje kreacije budu zastupljene na raznim poznatim modnim pistama, koje će plijeniti uzdahe i potrebe velikih ljudi, koji znaju i osjećaju kreativnost i kao biznis i kao ljepotu odijevanja.
Dok sam išla u školu i družila se sa svojim vršnjacima, nisam osjećala različitosti kod svojih prijatelja… I Hrvati i Srbi i Muslimani su bili moji prijatelji, bez ikakvih predrasuda… I ne sluteći da će ti isti dojučerašnji prijatelji uskoro postati moji žestoki neprijatelji i moja surova stvarnost…
Srbi su nas bez ikakvog povoda napali, ali su brzo u ovom dijelu Bosne protjerani i nastavilo se sa suživotom između dva ostala naroda, odnosno između Hrvata i muslimana (Bošnjaka).
Vjerovala sam da ću da budem zaklonjena
Moji roditelji i prijatelji, kao i ja, vjerovali su u suživot i nastavili zajedno se igrati na istim pločnicima, šetati istim ulicama, zajedno ispijali kahve u istim kafićima i družili se pod vedrim nebom. I tako sam vjerovala da se napokon rat završio i da trebamo izgraditi ono što je porušeno i popaljeno“, sjeća se Belma, pa nastavlja svoje kazivanje:
„Bilo mi je skoro devetnaest godina i nisam osjetila nikakvu mržnju prema drugima. Vjerovala sam u sudbinu kojom ću biti zaklonjena od silovanja, od ubijanja, mučenja i svega ružnog oko sebe. U tim svim mojim razmišljanjima i spoznajama dolazi i taj 9. maj 1993. godine, koji će biti zabilježen kao početak rata i napada Hrvata na muslimanski narod, odnosno na mene i moju porodicu, jer Srbi i Hrvati su željeli podjelu.
Tako da Bosna pripadne Srbima, a Hercegovina Hrvatima, a Bošnjake da poubijaju, rasele i protjeraju…” Sjeća se Belma kao da je danas bilo i nastavlja…
Ne smijete se zaključavati!
Tog 9. maja 1993. godine, ujutro, dok smo još spavali neko je jako lupao na naša kućna vrata sa glasnom naredbom: “Otvorite odmah!“
Mama, onako u strahu, i ne dišući, tiho je pitala: “A, ko ste vi?“
„Mi smo Hrvatska vojska! Otvarajte odmah!“, naredbodavno se probijao muški, hrapavi glas”, vidno uzbuđenja sjećanjima nemilim zastade na trenutak, pa nastavi gdje je stala:
„Mama, onako uplašena i blijedog lica, otvorila je širom vrata, a oni su u vojničkim čizmama gazili od sobe do sobe i vršili pretres, u želji da nađu naoružanje i da imaju razlog da nas optuže i protjeraju sa našeg ognjišta. Pitali su za oružje, a mama je negirala svako njihovo pitanje.
Da nam babu ne ubiju i ne odvedu u logor
Tako su prolazili dani i noći u strahu da nam babu ne ubiju, ili odvedu u logor“, sjeća se živo Belma.
„Dani su bili dugi kao godina u kućnom pritvoru, znajući da si obilježen za neka zlodjela i strahujući da nas ne siluju, jer svašta su sramnoga imali u svojim glavama. Poslije 19 dana kućnog pritvora došli su i saopćili nam – da sutra do podne moramo napustiti stan…
„U noći smo tiho tapkajući na prstima spakovali nešto odjeće i ranom zorom krenuli prema đačkom domu u kojem je bilo smješteno već mnogo izbjeglica. Kada smo tu zanoćili, izrazili smo želju da nas prebace na lijevu obalu Neretve, kod ljudi koji vole Mostar i ne žele ga dijeliti.
Sutradan su dolazili autobusi i svako ko se upisao – mogao je mirno ići na lijevu obalu. U jedan autobus ulazili su mnogi, a među njima i moja familija. Propustili su moju mamu i dvije sestre, a mene i babu su zadržali na vratima autobusa. Moje misli zapljusnu strah od najgorega. Čujem svoju majku iz daleka kako ih moli da bar mene puste.
I tako, dok su se oni nagađali i pregovarali ja sam šmugnula u autobus i krajičkom oka vidjela da se i babo na zadnjem sjedištu smjestio.
Dim se vihorio
Nekako mi u svoj toj prevelikoj boli laknulo i duša mi od sreće zaigra. Smijeh se ukaza na mojim modrim usnama, a kruna nestade sa mojih tužnih očiju”, kazuje Belma svoj pretrpljeni strah, pa namah nastavi:
“U svoj toj muci željela sam da što prije krenemo sa tog mjesta, koje je u meni budilo strah od neizvjesnosti. Ali, njima se nije nikuda žurilo i mučili su nas nekoliko sati. I mrak se počeo spuštati na tamni vilajet i neizvjesnost i odjednom osjetismo autobus kako se pali i polahko kreće prema našem cilju.
Vozili smo se kroz Mostar, a činilo nam se da uvijek stojimo na jednom mjestu i kao da nikada nećemo stići tamo. Odjednom su se zvuci sevdalinke prolamali cijelim autobusom i znala sam da smo prešli na našu stranu.
Tri sestre u snu
Prvu noć smo prenoćili u jednoj školi, a sutradan smo već našli neki stan i smjestili ono malo naših krpica što smo ponijeli sa sobom. Uredismo sa voljom stan po našem, očistili sve i taman kada je udario jaki pljusak tada smo spoznali da stan nije uslovan i da prokišnjava.
Krenu babo ponovo da traži novo skrovište nad glavom i jedan prijatelj mu ponudi kuću svoga brata i tu smo boravili do 28. septembra 1993. godine, Bili smo bez struje, vode i sa toliko hrane tek da ne skapamo od gladi. Tog dana kiša je padala, bilo je prohladno i svi smo bili nikakvi, a dan predugačak i nikako da prođe.
Kada se spustila dugo očekivana noć Belma je, onako izmrcvarena, otišla ranije leći, da bi što prije zaspala i zaboravila sve što se dešavalo toga dana.
Granate
“Samo što je u sobi zavladala tišina, dok su kapci se polahko spuštali na umorne njihove oči, potom začuše prvu granatu koja je fijukala ispod njihovih prozora. Nedugo, zatim, osjetiše i drugu kako sustiže onu prvu… Sjeća se živo Belma:
“Pokušala sam da ustanem, ali kao da mi neko šapnu da legnem jer ide i treća… Zalegla sam, pokrila glavu rukama, a ona treća je uletjela pravo kroz prozor. Najednom sam osjetila zujanje u ušima, dim se vihorio svuda oko nas, a nesvjesni naši glasovi dozivali su u pomoć.
Cijela moja familija je bila na nogama i svi su bili ranjeni, ali lakše su pogođeni od mene. Na putu od kuće do bolnice buncala sam i govorila da ću ubrzo umrijeti… Momak iz komšiluka me držao u naručju koja su bila natopljena mojom toplom krvi, a do njega moj rođak Ćazim.
Pokrijte je! Od nje nema ništa, brzo će umrijeti!
Drugi momak koji je vozio auto iz glasa je urlao: “Ustaše jedne! Prije dvije sedmice ubiste mi brata, a sada hoćete i komšinicu i sve moje prijatelje! Sram neka vas bude!“
“I tako sam u polusvjesnom stanju stigla i do bolnice. Doktori su vidjeli da sam ranjena i pitali me za krvnu grupu, a ja sam jedva izgovarala da mi je nula-negativna. Kada me vidio glavni doktor rekao je zabrinuto: “Pokrijte je! Od nje nema ništa, ubrzo će umrijeti!“
Ja ga pogledah onako sa bolom i suznim očima i jedva progovorih: “Doktore, molim vas! Ono tamo je moja sestra i spasite bar nju, da moji roditelji ne izgube nas obje”, pokazivala sam išaretom prema svojoj sestri i počela kolutati očima i gubiti polahko svijest.
Još sam mogla razaznati riječi doktora Hume: “Ko će da mi pomogne i da pokušamo spasiti ovu mladu djevojku?“ i iz daljine osluhnu dvojicu kako se javljaju kao moji dobrotvori spasa i tama me je najednom poklopila.
Roditelji plaču na sav glas
Kada sam se ujutro probudila u smjeni je bila medicinska sestra iz mog komšiluka. Rekla mi je tužnim glasom: “Belma, dušo! Sada ću ti pozvati roditelje!“ i brzo je nestala ostavljajući otvorena vrata za sobom.
Nedugo, zatim, ulaze moji roditelji i plaču na sav glas.
Cijela soba se orila od njihovog glasnog jauka. Upita ih tužno: “Zašto plačete?“ Kroz glasne njihove jauke probijao se odgovor: “Draga, naša Belma! Doktori ih nisu mogli spasiti! Nemaš više svojih ruku!“
U tom trenutku cijela soba se vrtila oko mene, i u neznanju sam govorila – da ne želim više da živim. Proklinjala sam one koji su poslali ubojitu granatu i rekla sam: “Ako preživim ne želim iz ove sobe nikada izaći”. Ležala sam danima u krevetu, bez volje da se pomaknem i skupim snagu da ustanem. Živjela sam u nekom košmaru, živjela sam život koji nije bio moj, živjela sam život bez snova i cilja.”
Kad sam jednog dana ustala
„Kada sam jednog dana sa svom snagom ustala i prohodala hodnikom, shvatila sam da nisam jedina i da trebam nabaciti osmijeh na svoje blijedo i umorno lice i živjeti život u snovima. Željela sam da nastavim živjeti život one Belme od prije 28. septembra 1993. godine, one koja je imala snove, koja je bila vesela i sa punom voljom i snagom za životom.
Pospremi sve te Belme od prije u ovu sadašnju Belmu i zajedno sa mlađim sestrama i majkom uputih se na put ka dalekoj Americi, ostavljajući babu da brani našu Bosnu od onih koji mi otkinuše obje ruke i uskratiše želju za čvrstim zagrljajem svojih najmilijih.”
Igrom slučaja Belma zakorači na američko tlo
„Moj prvi dolazak u Ameriku zaustavio se u gradu Abelinu, nedaleko od Dallasa. Tu saznajem da je doktorica Kalifurd koja radi u ovoj bolnici porijeklom iz Hrvatske i da je pitala – da joj omoguće da dovede nekoga iz Bosne na liječenje”
Doktorica je u rukama imala spisak od Ujedinjenih nacija i trebala je izabrati jednog sretnika sa te dugačke liste. Uzela je olovku i bacila na dugačku listu koji su čekali da se ukrcaju na voz spasa i krenu za Ameriku. Tako se olovka ove doktorice zadrža na Belminom imenu i ona igrom slučaja zakorači na američko tlo.
“U ovom gradu sam živjela godinu i po dana i onda se preselila u Dallas zbog operacija i daljnjeg liječenja. Ovaj grad mi je pružio mnoge pogodnosti za moju familiju, a poslije izvjesnog vremena i moj je otac došao kod nas. Od tada za nas počinje jedan novi život, daleko od domovine, daleko od naših snova…
Nakon mnogih operacija i oporavka, počela sam potragu za protezama i upisala sam engleski jezik, koji mi je bio neophodan u komunikaciji sa drugim ljudima i uopšte za život.
Gubila sam snagu
Ali sve je to bivalo mukotrpno za mene, gubila sam snagu, jutrima sam se budila i ponovo zatvarala oči pred stvarnošću. Svaki dan je postajao duži i neizvjesniji od onog prethodnog, u meni je umirala nada u ljepše sutra i padala sam u sve veću depresiju.
Skoro da sam bila odustala od sebe, od svojih snova i opet od sebe i provodila sam život ne razmišljajući ni o čemu. Živjela sam da bi živjela i čekala. Ni sama nisam znala što čekam. Znam da me je čekalo isto svako jutro kada ne mogu sama ustati, ne mogu se umiti, počešljati, obući, pogladiti lice svojih najbližih.
Često puta sam sanjala…
Tonula sam u ambise nepovrata…” – njen eglen, zakova moje uši, pa tužna nastavih da slušam ovu tužnu životnu Belminu priču: “Često puta sam sanjala kako radim svojim rukama, kako širim ruke ka nebu, kako grlim cijeli svijet…
Kada bih se probudila, ispred mene je bila moja stvarnost koju nisam mogla pogledati u oči… Ispred mene je bila neka druga Belma, Belma kojoj su ukrali snove i trehnuše je o hridi njene boli i patnje…“ Često puta je Belma osjećala ruke svoje kako je svrbe i čak se ponekad pitala u sebi da joj možda neće narasti ponovo neke nove ruke…
Smiraj za napaćenu dušu
U tim trenucima osjetila je potrebu za učenjem kur’anskih ajeta i jedino je tako pronalazila smiraj svoje napaćene duše… “Baš u tim najtežim spoznajama, naišla je na jedan hadis – kada je Muhamed s.a.v.s opraštao svojim neprijateljima, iako su mu svašta činili.
Onda sam rekla samoj sebi: ‘Ako Muhamed s.a.v.s može, kao odabranik Allaha dž.š., oprostiti svojim neprijateljima, zašto i ja ne bih mogla?’ Znam da sam u tom trenutku osjećala se blaženo i rekla sam na glas:
‘Allahu, dragi! Oni koji su mi zlo nanijeli, Ti im sudi, a ne ja!’ i osjetila sam olakšanje u prsima, osjećala sam se kao ptica koja je puštena iz kaveza na slobodu. I svima sam govorila da sam im oprostila, ali da nikada ne mogu zaboraviti sve te patnje u meni! Često puta me zaboli kada me neko slučajno upita: ‘Da li sam takva rođena?’, a ja sa tugom odgovorim ‘da sam ostala bez ruku u agresiji od Hrvata’.”
Dokumentarni film o meni
Tako sam počela da dijelim svoju ratnu sudbinu sa jedinim ciljem da svijet sazna istinu o nama. Potom je o meni snimljen dokumentarni film, koji se zove „Forgiving the Unforgivable“, što u prevodu znači „Oprošteno-Neoprošteno“. Ova hrabra i umna djevojka koja je “oprostila neoprošteno” ima želju da priča o ratu, koji nikome nije donio dobro, a pogotovo ženama, djeci i starima.
Moja poruka svijetu
“Moja poruka je da svijet molim za ljubav, mir, a ne mržnju, a da oni koji su doživjeli slične sudbine, kao ja, ne šute, već da javno progovore o stradanjima i nepravdama prema nedužnima i nemoćnima! Pogotovu neka zapisuju… Možda će jednog dana neko to i čitati, jer sve ono što nije zapisano nije se ni dogodilo! Još bih na kraju dodala da na ovom svijetu pored zlikavaca postoji i dobrih i humanih ljudi!
A, ja i pored svoje spoznaje, koju gledam svaki dan i koju osjetim svaki dan, želim da živim svoje snove od kojih nikada ne odustajem. Uz pomoć Allaha dž.š., koji mi je dao ovakvo iskušenje, i koji mi snagu daje da istrajem na ovom putu zajedno sa svojom porodicom, sa svojim životnim saputnikom, koji su mi oslonac i koji mi snagu daju…”.
“Od snova nikada ne treba odustat!“, ovako je svoju sudbinu naša Belma Islamović pretočila u riječi i poslala poruku u svijet da i pored zločinaca i krvnika ima i dobrih i humanih ljudi i da, bez obzira na surovu stvarnost treba živjeti svoje snove… (mojinfo.ba)
Belma Islamović: Živim život koji nije moj Belma Islamović: Živim život koji nije moj Belma Islamović: Živim život koji nije mojBelma Islamović: Živim život koji nije moj Belma Islamović: Živim život koji nije moj Belma Islamović: Živim život koji nije moj
