Instrumenti politike zaštite potrošača i trgovaca na tržištu kao cilj slobodnog tržišnog natjecanja
Izvor: Potrošački blog.
Potrošači nisu samo subjekti proučavanja sa svrhom dobivanja informacija kako bi preduzeća imala kvalitetne podatke na osnovu kojih se prilagođavaju i mijenjaju cjelokupni način poslovanja sa svrhom maksimalnog zadovoljenja potrošačkih želja i potreba, več se za potrošače donose razni zakoni i propisi kojim se štite njihova prava od poštene i protivzakonite poslovne prakse trgovaca i raznih drugih preduzeća.
Svaki potrošač bi trebao biti upoznat sa svojim pravima, kako bi znao odnositi se i postupati adekvatno i skladu sa zakonskim propisima, u slučaju da njegova prava budu zakonski narušena i ugrožena. Ukoliko potrošač vidi ili osjeti da su njegova prava narušena ili ugrožena, u tom slučaju bi trebao znati kojim se nadležnim institucijama navedeno prijaviti, u svrhu zaštite svojih prava i dostojanstava.
Odnos potrošača i trgovaca
U prijašnje vrijeme proizvođač i sama proizvodnja su diktirali smjer na tržištu. Naglasak je bio na velikim korporacijama koji su isključivo u svom poslovanju upotrijebljavali menadžment usmjeren na transakcije. Takav menadžment je imao za cilj ostvarenje što veće dobiti i što većeg tržišnog udjela, te pozornost nije bila na stvaranju lojalnog odnosa sa potrošačima.
Pažnja se pridavala proizvodnji masovnih količina, što je sa vremenom dovelo do propadanja takvih velikih i nefleksibilnih kompanijaiz rozloga što je došlo vrijeme u kojem potrošači diktiraju smjer na tržištu. Mala i srednja preduzeća u današnje vrijeme su veoma cijenjena jer u takvim preduzećima se danas zapošljava veliki broj radne snage i ona svojim poslovanjem doprinose gospodarskom razvitku naše zemlje.
Zadatak trgovaca u današnje vrijeme jeste da informiraju potrošače o svim detaljima, specifikacijama i karakteristikama proizvoda prije nego što se odluče kupiti proizvod. Svaka prodavaonica mora izložiti svoje proizvode na način da su čitljivo, jasno i razumljivo dostupne informacije o svakom proizvodu, također moraju jasno i viljivo prikazati cijenu proizvoda koja je ključan element u procesu prodaje.
Potrošači bi prilikom kupovine, pogledom na određeni proizvod trebali saznati marku proizvoda, naziv proizvoda, cijenu proizvoda, sastav proizvoda, datum proizvodnje, datum isteka roka valjanosti proizvoda, zemlju porijekla, naziv i sjedište proizvođača, a ako je riječ o proizvodu koji se uvozi još bi trebali biti dostupni i podaci o nazivu i sjedištu uvoznika.
U skladu sa Zakonom o Zaštiti potrošača, svaki proizvod obavezno mora sadržavati sljedeće podatke:
– proizvođački naziv proizvoda odnosno ime pod kojim se proizvod prodaje;
– tip i model proizvoda, te oznaku mjere proizvoda;
– datum proizvodnje i rok upotrebe, ako je to propisano;
– za domaće proizvode naziv i sjedište proizvođača, te zemlju porijekla;
– za uvozne proizvode naziv i sjedište uvoznika, naziv proizvođača, te zemlju porijekla.
Odnos potrošača i trgovaca se može definirati sa dva različita stajališta. Prvo motrište odnosa potrošača i trgovaca navodi, da su slabija strana u tom odnosu upravo potrošači i zato su potrebna zakonski regulisana prava koja štit njihov položaj i dostojanstvo u tom odnosu, kako bi mogli kupovati proizvode ili usluge koje žele. Drugo stajalište u odnosu potrošača i trgovaca navodi da su trgovci na prvom mjestu iz razloga što oni maksimalno želeda udovolje željama i potrebama kupaca na prvom mjestu. Nastavit će se… (mojinfo.ba)
Instrumenti politike zaštite potrošača i trgovaca na tržištu kao cilj slobodnog tržišnog natjecanja
