Kad nam prigovaraju za hidžab kažu: “Eto vas k’o nečije ropkinje.”
Izvor: hafiza Hanka Vlahovljak.
Kad nam prigovaraju za hidžab, neupućeni ljudi kažu: “Eto vas k’o nečije ropkinje.” Nedavno mi je visokoobrazovana žena u lice rekla da izgledam kao rob koji prolazi kroz strašnu opresiju. A baš sam bila lijepo i skladno ispeglana i pokrivena.
Ako je čitala ozbiljniju literaturu…
Objasnila sam joj da ropkinje, kad je hidžab naređen od strane Uzvišenog Zakonodavca, nisu morale biti pokrivene, u nadi da je sigurno načitana i da se sretala ako ništa sa romanima u kojima se opisuje, primjera radi kao nešto najbliže nama, osmanlijska vladavina i njihovo uređene unutar društva. Pogotovo ako je čitala neku ozbiljniju literaturu. Samo je slobodnim ženama, koje nisu u ničijem vlasništvu, naređen hidžab.
Na ulicama se slobodna žena razlikovala od ropkinje, tako što je ona slobodna bila pokrivena i u potpunosti skrivena i zaštićena od bilo kojeg vida svojatanja ili mogućeg interesovanja za nju. Samo ukoliko bi ropkinja bila iznimna ljepotica, tad su je pokrivali, kako bi je sačuvali od pogleda drugih muškaraca.
Za otkrivenu se znalo da je ropkinja i da je nečiji posjed. Danas jednog gazde, ako je proda drugog, pa trećeg i tako dok je neko ne oslobodi, ako je oslobodi. Drugo. Naročito je čudno za žene da ne razumiju propis hidžaba i da kritikuju isti. Otvoreno, kao žena ženi, kako god mi to što kažem neko bude zloupotrijebiti, reći ću da takve žene, zapravo, aposlutno razumiju zašto je islam žene zaštitio hidžabom. Samo ne žele priznati.
Uvjere me
Uvjere me u to svaki put, kad se skupa sa svojim mužem/partnerom nađu u društvu lijepe i privlačne žene, a svaka žena je zapravo nekome lijepa i privlačna. Govor tijela im iskazuje strašnu neugodnost, nelagodu, promatranje partnera da li zamjećuje takvu ženu, nemir i nervozu koja se ponekad vidi na licu. Kao neko ko mahinalno mnogo analizira pojave oko sebe, vidim te prizore svakodnevno, svuda, na kasi u Bingu, na ulici, bilo gdje.
Svaka žena bi u toj situaciji voljela da njen muškarac ne posmatra takvu ženu, a svaki muškarac prirodom poželi vidjeti takav prizor, ako ga vjera i moral u tome ne zaustave. To je ženama, valjda, jasno. One druge, iz inata, će reći to je ženska nesigurnost, pa mora promatrati gdje joj gleda suprug/momak/neko treći.
Ne, to je normalni ljudski poriv, jer, oko ne leti samo muževima žena koje su nesigurne u sebe i svoj izgled, svakodnevno čujemo da i ljepoticama koje su sigurne u svoju ljepotu i privlačnost, “skrenu” i njihovi partneri.
Ne žele prihvatiti da bi bilo perfektno kad bi njen muž imao priliku gledati samo nju. To je ono što je islam želio hidžabom. Da spol, koji ima manju moć samokontrole pred suprotnim spolom, dobije znak stop kad shvati da nema šta da vidi.
Zato je ženama naređen hidžab, a muškarcima nije, jer je žena urođenom prirodom vezana za svog muškarca i ima manje interesovanje za druge, od muškaraca. Ali u društvu gdje su se pogubile sve vjerske i moralne vrijednosti, i gdje se pogubila prirodna i normalna ljubomora, teško je to priznati.
Sramota je da krijemo
Treće. Mi muslimanke ne bismo smjele zaboraviti šta je osnovni cilj hidžaba. Sramota je da drugima krijemo pravu ulogu hidžaba. Umjesto što im filozofskim pojašnjenjima petljamo da ni oni, a ni mi, ne skontamo šta je to cilj pokrivanja, trebamo im jednostavno i lijepo pojasniti da se žene, kao ljepši spol, pokrivaju pred onima koji imaju jaču naklonost prema suprotnom spolu nego što to mi žene imamo.
Tako čuvamo moral, tako umanjujemo razdor porodica, tako čuvamo potomstvo, jer sprječavamo razvrat, koji je posljedica onoga što se najprije vidi, pa poželi imati, tako čuvamo sebe. Ništa komplikovanije od ovoga. Ja to volim reći kako jeste, i to je ta Imancipacija. (mojinfo.ba)
Kad nam prigovaraju za hidžab kažu: “Eto vas k’o nečije ropkinje!”
