Pogibija Džemala Bijedića – nesretni slučaj ili planski smišljen zločin? (III)
Izvor: bosnae.info
Ukoliko niste pročitali prvi dio teksta otvorite ovaj link, a ukoliko niste pročitali drugi dio teksta otvorite ovaj link.
Plod zavjere
Činjenica odmah nakon pogibije mnogi su tvrdili da je nesreća plod zavjere koja je rezultirala atentatom. Jedna od teorija je bila da je ubistvo naredio lično Tito jer “u to doba nije bilo ništa neuobičajno likvidirati svoje protivnike”, ali ova varijanta ne nudi nikakve dokaze. Drugi su u verziju o ubistvu pokušali unijeti više reda. Bahrudin Bijedić, u to vrijeme visokopozicionirani kadar u obavještajnoj zajednici u BiH, i uz to Džemalov najbliži rođak, u nekoliko nastavaka u sarajevskom nedjeljniku Dani, osim svojih sjećanja na Džemala Bijedića, ponudio je i prilično jasnu sliku ove “druge priče”.
Prema njegovom mišljenju, Džemal Bijedić je ubijen “jer je mnogo znao”, a kao organizatore njegovog ubistva Bahrudin Bijedić je smatrao JNA, odbacujući tezu da je iza zavjere stajala Jovanka Broz, koja je poslije nesreće etiketirana kao glavna figura zavjere. Prema njegovoj tvrdnji, Džemal Bijedić je često govorio svojim najbližim saradnicima: “Ubit će me, ja mnogo znam”, i potom nastavlja: “Kod mene je boravio 22. oktobra 1976. godine u još nedovršenoj vikend – kući u Trnovu.
Bio je veseo i raspoložen, na ledini na kojoj smo improvizirali stolove i vatru, tako dragu njemu u planinskom ambijentu. Jedno vrijeme je razgovarao sa prijateljima, a kasnije mi je neke stvari rekao na uho. Uglavnom je bilo riječi o velikoj napetosti u državi. ‘Dolazi do razmirica među ljudima koji su jednom nogom u grobu. Tito je Jovankin zarobljenik, ne može se njemu prići bez njene dozvole.
Žele ga razdvojiti od Kardelja. Ne znam šta da radim. Tito želi da mi povjeri treći mandat. Ja ne želim više u Vladi ljude starije od mene. I ja treba da se povučem. Da bi otišao Ljubičić, trebaju otići i drugi koji su njegovo, 1915. godište. Njima se ne ide’. To su bile njegove najintimnije preokupacije tri mjeseca pred smrt”
Priča o pogibiji
Tako je Bahrudin Bijedić posve otvoreno u priču o Bijedićevoj pogibiji uvukao JNA. Tu je priču kasnije do u detalje razradio Mirko Šagolj, sarajevski novinar, koji je u vrijeme Bijedićeve pogibije bio izvještač beogradskih Večernjih novosti.
On je početkom 2008. godine u sarajevskom “Oslobođenju” objavio tekst u kojemu je tvrdio da mu je došao “jedan čovjek”, koji živi u Beogradu, ali zbog sigurnosnih razloga “ne želi javno otkriti svoje ime” i ispričao “stopostotnu istinu” o pogibiji Džemala Bijedića, a Šagolj je tu verziju ovako prenio: “Taj čovjek je po struci inžinjer elektronike. U trenutku udesa bio je major JNA i, kako kaže, šef tehnike u bazi JNA na heliodromu u Jasenici kod Mostara.599 Kad se udes dogodio, on je sa svojom stručnom ekipom helikopterom prvi stigao na mjesto udesa.
Obavili su kompletnu stručnu ekspertizu i, tvrdi, nedvosmisleno ustanovili da je visinomjer aviona prije njegovog polijetanja s Batajničkog aerodroma bio namjerno naštiman tako da je pokazivao 20 metara veću visinu od stvarne. Bilo je to, kaže, sasvim dovoljno da se udes dogodi. Bez obzira na maglu i brzinu. Jer, avion je zbog toga napravio zaokret iznad radio – fara na Crepoljskom na 20 metara nižoj visini od dozvoljene i predviđene i to je bio razlog što je udario u vrh brda Inač.
Nakon što je njegova vojno – stručna ekipa izvršila uviđaj i utvrdila uzroke udesa, stigla je iz Beograda savezna vojno-policijska ekipa sa zadatkom da utvrdi uzroke pada aviona. Na čelu te ekipe bio je, kaže, Jovica Stanišić, tada kapetan po činu. To je, podsjetimo, onaj zloglasni policajac, koji je u vrijeme diktature Slobodana Miloševića nanio i Srbiji i bivšoj Jugoslaviji mnogo zla, a danas je haški optuženik. ‘Kad sam počeo saopštavati rezultate naše stručne istrage, taj Stanišić mi je rekao: ‘Zaveži!’ Ja major, on kapetan. I ja sam ušutio.’
Prema njegovoj verziji, rezultati istrage do kojih je na osnovu neoborivih stručnih dokaza došla njegova ekipa, nikada i nigdje nisu saopšteni, niti su ostali zabilježeni u bilo kakvom dokumentu. Čak je i let helikoptera iz Jasenice do mjesta udesa, koji je njegova ekipa koristila, izbrisan iz svih evidencija. Kao da ga nije ni bilo. A mjesto udesa aviona bilo je, kaže, pod nadležnošću te vojne baze u Jasenici.
Ovaj čovjek kaže da je osobno poznavao obojicu pilota – i Leku i Hanića – i da su obojica bili isuviše iskusni da bi im se udes mogao dogoditi zbog njihove nepažnje i neopreznosti, bez obzira na maglu i brzinu. Tvrdi, isto tako, da Džemala Bijedića neki krugovi u Beogradu i u JNA nisu podnosili i da su htjeli da ga se riješe, jer su u njemu vidjeli mogućeg Titovog nasljednika, što ne bi mogli podnijeti.
Zbog toga su mu i namjestili – udes. I on potvrđuje činjenicu da je avion prilikom udesa letio brzinom od 980 kilometara na čas, ali da to nije uzrok udesa. Činjenica je, veli, da je Džema upozoravao pilota Leku da kasni na sjednicu CK, ali da se samo zbog povećane brzine tako iskusnom pilotu udes ni slučajno nije mogao dogoditi. On odbija i pomisao da je avionom u trenutku nesreće mogao upravljati sam Džemal Bijedić, jer su nalazi njegove ekspertne ekipe pouzdano ustanovili da je Džema u trenutku udesa čitao diskusiju pripremljenu za sjednicu CK.
Ti papiri su, tvrdi, bili rasuti na mjestu udara aviona u kameni vrh brda Inač. O eventualnoj eksploziji, kaže, nema ni govora.” Šagolj je na kraju iznio i još jednu verziju, iza koje, kako i ssm priznaje, “ne stoji nijedno konkretno stručno ime.” Po toj verziji, “avionu u kojem su poginuli Džemal Bijedić, njegova supruga i pratnja i oba pilota, prije polijetanja s aerodroma Batajnica ‘naštimana’ je brzina leta, tako da je brzinomjer pokazivao brzinu 300 kilometara na sat manjom od stvarne.
Naš sugovornik, piše Šagolj, takvu mogućnost ne potvrđuje. On kaže da su on i njegova stručna ekipa nedvosmisleno utvrdili da je ‘naštiman’ visinomjer aviona, a to je bilo sasvim dovoljno da Džemal Bijedić – nestane.” (mojinfo.ba)
Originalnu objavu pogledajte na ovom linku.
Pogibija Džemala Bijedića – nesretni slučaj ili planski smišljen zločin? (III) Pogibija Džemala Bijedića – nesretni slučaj ili planski smišljen zločin? (III)
