Zapažanja Ahmed Dževdet – paše o ašikovanju u Bosni iz 1864. godine
Izvor: List “Novi behar”; 15. april 1932. godine, tekst preuzet sa: bosnae.info
Od ukidanja Janjičara pa sve do dolaska Topal Osman – paše 1861. godine u Bosanskom ejaletu gotovo da nije bilo mira. Osman – paša je za osam godina, koliko je bio upravnik Bosne, sproveo brojne reforme u zemlji i izveo je na put modernizacije.
Jedan od glavnih pomoćnika mu je bio i sposobni Ahmed Dževdet – paša, kojeg je lično sultan Abdul Aziz poslao u Bosnu kako bi reorganizirao vojsku. Osim što je profesionalno obavljao svoj posao Dževdet – paša je zapisao i brojna zapažanja o načinu života u Bosanskom ejaletu. Jedno od najzanimljivijih je i njegovo zapažanje o ašikovanju u Bosanskom ejaletu.
Na samom početku pisma
Na samom početku pisma o ašikovanju napisanog 2. maja 1864. godine, Dževdet – paša navodi da je razočaran jer veoma često viđa djevojke starosne dobi između 20 i 25 godina kako hodaju i ašikuju bez feredže. Navodi da djevojke dok se ne udaju ne stavljaju feredže, ali da pokrivaju glavu šalom i jednom rukom drže oba kraja šala.
Kada neki momak progovori sa djevojkom to znači da joj je mušterija, prema ovdašnjem običaju. Odgovori li mu djevojka, dužna je odgovarati na sve što je upita. Neki bosanski mladići ašikuju po nekoliko godina i tek se onda vjenčaju. Nakon vjenčanja djevojka bi se zavijala u feredžu kako je niko ne bi vidio. Uviđa da određen broj mladića ašikuje samo radi zabave i tako mnoge djevojke rastuži. Navodi da Bosanci ašikuju veoma pošteno.
Mladić bi se uputio prema vratima djevojke, koja ona sama otvara i tu razgovaraju, a ponekad bude pušten i u dvorište. Tada bi mu djevojka donijela kahvu, ibrik i sedžadu da klanja. U slučaju da se dotaknu prstom, to bi se onda uzimalo kao čin pred vjenčanje i odmah bi se išlo kadiji.
Zatim navodi zanimljiv citat, kojim se može uporediti stanje u Istanbulu i Bosni: “Prenesimo ovo pravilo u Istanbul i pitam Vas, koliko bi se puta morale vjenčavati one žene, koje hodaju po Kalpak Ćiralbaš? I pravo rečeno, Bosanci su ljudi napredni, potpune vjere i čista srca. Kako muškarci, tako i žene odlikuju se poštenjem i dobrim odgojem”.
Seoske djevojke dok se ne udaju, hodaju potpuno otkrivene po selu. Svaki seljak ima kuću na vlastitoj njivi. Radi toga ne postoje sela gdje su kuće bile građene jedna uz drugu, nego su raštrkane, pa ipak ne postoje slučajevi gdje bi neko udario na obraz djevojci ili je obeščastio.
Svadba bi započinjala u kući
Ašikovanje je u Bosni bilo jedan od običaja i skoro sve ženidbe bi se obavljale na identičan način: Svadba bi započinjala u kući a završava u drugoj, u kojoj se djevojka udaje. Svadba je skopčana sa velikim troškom, tako da bi se siromašni ljudi često zadužili kako bi priredili svadbu. Da bi se takvi slučajevi izbjegli, djevojka bi obično pobjegla i tako prošla bez troškova, iz koje se udaje. Djevojke su bile veoma vješte u traženju muža.
Sve su veoma razgovorne i lijepe. Naročito strance lahko uhvate. Vjenčanje se obavljalo pred sudom (kod kadije). Otac djevojke koja bi pobjegla, bi uglavnom bio veoma ljut neko vrijeme, a zatim bi zahvalio Bogu, što se na taj način spasio od troška. Dževedet – paša navodi da je svake sedmice išao sa valijom u šetnju i uz mali trošak vjenčavao mladiće i djevojke koji su bili slabijeg imovinskog stanja.
Prema njemu takva vjenčanja su bila najljepša, “Mladić i djevojka razgovaraju, zatim dolazi mula i vjenčava ih. Žene se skupe oko mlade, daju joj feredže i tako je sakriju. Nakon toga ne može je niko vidjeti. Ostale se djevojke skupe i pjevaju lijepe pjesme, a otac se djevojčin zovne i preda mu se zet i kći. I tako se izbjegne ljutnji i prigovoru očevu.
Velike troškove na svadbama strogo sam zabranio. Ukinuo sam dva običaja, koji oteščavaju sklapanje braka, a onda imam pravo postaviti jedan novi, a to je: pokupiti od Bošnjaka vojsku. Oni su ovo uvažili i s nama zajedno očekuju uzvišeni ferman”. (mojinfo.ba)
Zapažanja Ahmed Dževdet paše o ašikovanju u Bosni iz 1864. godine
