Niko zločincima neće oprati ruke nego mi sami
Piše Nihad Aličković
Garantujem da će se kroz nekoliko godina naći neko udruženje, stranka, asocijacija, grupacija i sl. koju će stranci nagovoriti da daju nekim vojnicima tzv. VRS-a pohvalnice ili zahvalnice.
Zahvalnice i pohvalnice za “fer” borbu i “fer” tretiranje logoraša, zarobljenika i slično.
Pojedinci prave žrtve i logoraše od “pravih napaćenih, izmrcvarenih i mučenih, jedva i slučano preživjelih logoraša”.
Prave žrtve od agresorskih ratnih zarobljenika, koji su bili u pritvornim jedinicama zbog raznoraznih djela i saradnje sa agresorskom vojskom ili su bili pripadnici iste.
Katastrofa
Zar je zaista taj neki strani fond moćan da nagovori našeg nekadašnjeg logoraša da on na sva zvona pristane na projekat ove vrste?
Da priča o suživotu i miru?
Pa gospodo draga, zar mi ne živimo skupa već u istoj državi, u gradovima i na selima?
Zašto smo mi inicijatori priče o miru i suživotu kada niko od Srba pa i Hrvata nije doživio od ’95. godine ono što su Bošnjaci doživljavali od Srba i Hrvata?
– Toliko bošnjačkih ubijenih, pretučeni, opljačkanih povratnika.
– Toliko uništene, zapaljene, otete, srušene, narušene povratničke imovine bošnjacima.
– Toliko uvrijeđenih poruka, poziva, uvreda, natpisa, grafita.
– Toliko vandalskih činova, uvreda na vjerskoj i nacionalnoj osnovi.
– Toliko narušenih mezarja, bačenih krmetina u mezarja, na džamije.
– Toliko prijetnji povratnicima, vjerskim službenicima, njihovim porodicama.
– Toliko je toga da se ne može nabrojati, a nigdje apsolutno nigdje se to nije dešavalo ni Srbima ni Hrvatima u tzv. Federaciji od strane Bošnjaka.
I kome onda mi prvi da non-stop pružamo nekakve ruke pomirenja i suživota? Zar ne živimo već skupa?
Kome trebaju izjave sa naše strane i ko to mora da plaća takve skupove i postupke? Zašto to nikada ne dolazi iz Banjaluke?
Ne možemo da zaboravimo
Zar možemo da zaboravimo zaklano grlo djeteta od tri mjeseca? Zar neko misli da možemo da zaboravimo silovanje majke pred njenim 12-godišnjim djetetom?
Nikada nam se niko nije izvinio niti tražio oprost od nas, pa ni pričao o suživotu.
Dok mi non-stop pružamo ruke pomirenja. Nikome se nismo zamjerali.
Sin legendarnog komandanta rahmetli Zaima Imamovića pruži ruku sinu agresorskog komandanta tzv. vojske tzv. RS-a i reče kako su oni isto!
Kako trebaju da žive zajedno… Pa zar ne živite zajedno?
Je li tebe Erneste, tvoj otac odveo iz tvog grada da bi on pucao po djeci drugih gradova? Nije.
Kako se onda možeš porediti sa nekim čiji je otac pucao po nama svima bez ijednog argumentovanog i opravdanog razloga?
Sve to je program i projekat u rukama stranih organizacija, stranih fondova i stranih licemjera;
Program iniciran velikosrpskom i velikohrvatskom ideološkom marketinškom propagandom kroz naše najlabilnije ljude.
Ako se sin rahmetli Zaima, smatra istim kao sin komandanta tzv. VRS, onda neka bar onako čestitog i časnog babu, legendu odbrane naše Domovine rahmetli Zaima, ne stavlja na vagu sa najobičnijim četničkim komandantom tzv. vojske tzv. RS-a!
Oni su “samo” posvađani
Istu stvar je prije par godina za strane fondove uradio i maloljetni borac Armije Bosne i Hercegovine, koji je na seminarima sa maloljetnim borcem tzv. VRS i TUV. HVO-a, govorio kako su oni posvađani i kako je u RBiH bio “građanski rat”, Bože!
Neopisivo me zaboljela ta informacija, jer najviše svijesti i patriotizma i časti i principa, očekujem upravo od djece naših generala, komandanata, branilaca, naših heroja i gazija i posebno u našoj šehidskoj djeci, djeci šehida i palih boraca koji su život položili za sve nas, za Domovinu.
Ne mogu da zamislim
Žao mi je, krivo mi je i ne mogu da zamislim da pružam ruku sinu bivšeg kolege moga oca koji je preko noći napustio Sarajeva i otišao na Pale da otamo stihijski i hinjski ubija i mene i moju sestru i našu majku.
Ne mogu i ne želim, jer nikada se nijedan od njih nije izvinio.
Možda je baš njegov bivši kolega ispalio granatu od koje mi je otac ranjen u obje noge ispred zgrade Predsjedništva pa je sada 70 postotni invalid.
Možda mu je baš otac ispalio granatu od koje sam ja ranjen pa sam danas 60 postotni invalid.
Možda mi je baš otac ispalio granatu od koje su mi ubijeni pred očima prijatelji iz djetinjstva.
Rahmetli Kava sa 16 godina i rahmetli Dinka sa 18 godina.
Možda mu je baš otac bio iza snajpera na Grbavici pa je ubio Nermina Divovića i ranio njegovu majku… i tako dalje i tako dalje i tako dalje…
Senzacija
Ovakve stvari me bole, a posebno jer im se samo u našim medijima daje prostor i od njih pravi senzacija. Velikosrpskim medijima nije značajno rukovanje djece nekadašnjih komandanata.
Zašto nikome ne padne napamet da jedan dan skupi na jedno mjesto svu šehidsku djecu, napravi javnu tribinu samo za njih?
Zašto se ne sjetimo onih koji su dali život za našu zemlju i za nas koji smo danas živi?
Nije to primamljivo, nije ukusno, nema tu para, nije to cool, nije to zanimljivo strancima, nike to mamac za strane fondove itd.
Neka nam halale svi oni koji su živote dali, a koje smo zaboravili i njihovu čast ukaljali.
Ima li slučajno neka žrtva genocida koja je spremna rukovati se sa “žrtvom genocida” iz Kravica u ime suživota i mira?
Nadam se da to neću doživjeti iskreno! Tu bi se moja misija završila. (mojinfo.ba)
Nihad Aličković
Izvor: AntiDayton pokret
